Unesite podatke!

Registracija

E-mail
Lozinka
Ponovi lozinku
Već imaš korisnički račun? Prijavi se
Odabrani tag -
Vrati se natrag

Članci
TRGO i dr. v. RH, Radomilja i dr. v. RH: mala škola u tumačenju sudske prakse
Dario Čehić
Autor Dario Čehić odvjetnik je u Poreču
Sažetak
Čitatelju je možda zapeo za oko detalj da se u naslovu ovog članka govori o „tumačenju sudske prakse“. Naravno, u pravilu govorimo o „tumačenju zakona“… Dakle, morat ćemo se ovdje suočiti s ustaljenim mišljenjem hrvatskih pravnika, da u našem pravnom sustavu sudska praksa nije izvor prava. Tu ćemo, s druge strane, moći konstatirati da se u judikaturi Europskog suda za ljudska prava (Strassbourg) i Suda Europske unije (Luxembourg) s vremenom posve uvriježila uporaba precedentne („stare decisis“) metode; na način koji posve odgovara primjeni te metode u common law sustavima. Naprosto se suci svih tih sudova smatraju vezanima prijašnjim odlukama tih sudova kao dijelom prava. Putem „mreže“ ustavnih sudova afirmirala se ta metoda širom Europe – korištenjem baš takve metode „case-law“ istraživanja kakvom se koriste navedena dva europska suda. Tako: danas se suci svih tih sudova (uključujući tu i Ustavni sud Republike Hrvatske!), smatraju vezanima prijašnjim odlukama tih sudova kao dijelom prava. S obzirom na navedeno duboko usađeno shvaćanje hrvatskih pravnika da u Hrvatskoj sudska praksa nije izvor prava − kojim se tijekom „mode“ kodificiranja prava u 19. stoljeću nastojalo doprinijeti potiskivanju sustava precedenata od kojeg se do tada sastojalo pravo svih („feudalnih“) pravnih sustava diljem Europe – vezivanje uz već ustanovljenu praksu nerijetko se u „kontinentalnoj“ Europi objašnjava upotrebom francuske doktrine „jurisprudence constante“. Tako i Ustavni sud RH, osloncem na tu izvorno francusku doktrinu, izrijekom iznosi da pri odlučivanju „…stabilnu, ustaljenu i dosljednu praksu također smatra… 'pravom' koje mora uvažiti kad procjenjuje jesu li povrijeđena ustavna prava podnositelja“ . Tako, navedeno duboko usađeno shvaćanje – nije više i shvaćanje sudaca Ustavnog suda RH. Uglavnom, korištenje doktrinom „jurisprudence constante“ −kao trendom što zahvaća pravne sustave širom Europe − u praksi stvara učinke koji su posve slični onome „stare decisis“, kojim se koristi u Ujedinjenom Kraljevstvu i u Republici Irskoj, dvjema rijetkim europskim zemljama što nisu provele kodifikacije građanskog prava u skladu s modom iz vremena apsolutne monarhije (a to, očito, stoga što se ondje nije bila uspjela ustaliti apsolutna monarhija). Aktualna modernizacija parničnog sustava korištenjem izvanredne revizije i oglednog spora , kao glavnih modela rada Vrhovnog suda RH u građanskom sudovanju, očito će proces ustaljivanja sudske prakse u Hrvatskoj znatno ubrzati; čak bismo trebali očekivati da nastupi vrijeme u kojemu ćemo de facto funkcionirati kao da (i mi) imamo precedentno pravo. Već sada možemo vidjeti da se takva perspektiva ne sviđa mnogim domaćim pravnicima, ali se pravni, politički i povijesni procesi tek u manjoj mjeri povinuju tome što se pravnicima sviđa. U naslovu citirane presude Europskog suda za ljudska prava u (povezanim) slučajevima Trgo i dr. protiv RH te Radomilja i dr. protiv RH poslužit će nam za malu studiju slučajeva, na kojoj ćemo pokušati ispitati praktične implikacije tog novog trenda u Hrvatskom pravu.
Puni tekst

UVOD: OD PRECEDENTNOG SUSTAVA DO JURISPRUDENCE CONSTANTE

Kako je već rečeno, kod hrvatskih pravnika se kao posve neupitno uzima, da sudska praksa u našem pravnom sustavu nije izvor prava. Tako su nas naučili na početku studija prava, i tako je to od doba kada je u našim krajevima apsolutna monarhija bila oduzela plemićkim saborima ovlast da odlučuju o sudbenim stvarima.

U common law sustavima – gdje apsolutna („prosvijećena“) monarhija nije zaživjela – ostalo je drugačije: zapravo je u Ujedinjenom Kraljevstvu Velike Britanije i Sjeverne Irske uspostavljen Vrhovni sud („Supreme Court of the United Kingdom“), tek 2009. godine – do tada su poslove najvišeg sudišta obavljali u Gornjem domu Parlamenta, gdje je kralj/kraljica imenovao/la stanoviti broj (u posljednjem razdoblju do 2009. godine: njih 12), „pravnih lordova“ (engl. „Lords of Appeal in Ordinary“, kolokvijalno „Law Lords“), u rangu baruna.[1]

Tako, imamo u tim pravnim sustavima precedentni sustav, gdje odluka višeg suda posve vezuje niži sud i predstavlja pravo (engl.: „law“; ono što mi zovemo „zakon“ zovu u tim zemljama „bill“, ili u nekim slučajevima „statute“); takvu obvezatnost precedenata opisuju common law pravnici latinskom maksimom stare decisis („ostati pri odluci“, približno). Povijesno se stare decisis primjenjivao vrlo rigorozno, te se u Ujedinjenom Kraljevstvu zapravo tek od 1968. godine bilježe prvi slučajevi u kojima je čak najviši sud (kako smo naveli, tada su to bili „Law Lords“ u Domu lordova), našao opravdanim da zbog promjene okolnosti u suvremenom svijetu izmijeni neke presedane koje je sama ta sudbena instanca bila donijela u prilično dalekoj prošlosti.[2]

 

Zahvaljujući „antiprecedentnoj“ tradiciji koju Hrvatska dijeli s preostalim kontinentalnim (tj. onima koji ne pripadaju common law tradiciji) pravnim sustavima, ustavni sudovi širom EU-a su još pred petnaestak godina pokazivali znatno oklijevanje da se oslone na vlastite odluke kao na precedente, tj. da prihvate stare decisis doktrinu.[3] Međutim, Europski sud za ljudska prava tijekom proteklih desetljeća sve samosvjesnije se koristio precedentnom tehnikom, te se njegovi sudci smatraju vezani svojim prijašnjim odlukama.[4] Presude Suda Europske unije također imaju de facto značaj presedana, i judikatura tog suda se također odnosi prema samoj sebi onako, kako se to čini u stare decisis sustavima.[5] Čitajući presude Ustavnog suda Republike Hrvatske, možemo vidjeti da je on posve usvojio metodu kakvom se koristi kod Europskog suda za ljudska prava – te praktično svaka odluka USRH sadržava case-law studiju, gdje se odluke ESLJP-a i samog Ustavnog suda RH citiraju onako, kako common law sudovi citiraju precedente.

...

(za ostatak teksta naručite tiskano izdanje)

 


[1] Pravni lordovi su sudjelovali i u drugim aktivnostima Gornjeg doma. Valja opaziti da u Ujedinjenom Kraljevstvu – kao uzornoj ustavnoj monarhiji u kojoj ne postoji pisani ustav i općenito zemlji s najjačom demokratskom tradicijom – uopće ne postoji dioba vlasti, nego se članovi Kabineta („Vlade“) i drugi najviši državni dužnosnici bez iznimke izabiru iz redova parlamentarne većine, te sudjeluju u glasovanjima u Parlamentu i za vrijeme obnašanja dužnosti u izvršnoj vlasti. Tako je i u drugim zemljama koje uslijed povijesnih veza i/ili kulturalnih veza primjenjuju tzv. Westminsterski sustav parlamentarne vladavine.

[2]U slučaju Conway v. Rimmer (1968), kojim je izmijenjen prijašnji precedent iz Duncan v. Cammel Laird (1942). Prema John Wheeler, „Essentials of the English Legal System“, Pearson Education, 2006., str. 56, 57.

[3]Adam Czarnota, „ethinking the Rule of Law After Communism“, Central European University Press, 2005., str. 22.

[4] Mr. Dragoljub Popović (sudac Europskog suda za ljudska prava), „Pilot Judgeents oft he ECTHR“, u zborniku „Reforming the European Convention on Human Rights: A Work in Progress: a Compilation of Publications and Documents Relevant to the Ongoing Reform of the ECHR“,  izdanje  Steering Committee for Human Rights, Council of Europe, 2009.

[5] Karen McAuliffe, „Precedent at the ECJ: The Linguistic Aspect“, Law and Language, Current Legal Issues (University College London), vol. 15, 2013., 483−493.


prosinac 2019.
Datum izdanja: 13. siječanj 2020.
Broj: 4
Uredništvo: Narodne novine d.d.
Ostali članci iz izdanja
Znanstveno-stručni časopis za pravnu praksu i teoriju
Opći uvjeti korištenja Zaštita privatnosti Copyright 2020. Narodne novine
NARODNE NOVINE D.D.
Savski gaj, XIII. put 6, 10020 Zagreb
OIB 64546066176