Unesite podatke!

Registracija

E-mail
Lozinka
Ponovi lozinku
Već imaš korisnički račun? Prijavi se
Odabrani tag -
Vrati se natrag

Članci
Pravna (ne) sigurnost u slučaju promjene sudske prakse
Nevenka Šernhorst
sutkinja Ustavnog suda RH u mirovini 9. prosinac 2019.
Autorica članka, mr. sc. Nevenka Šernhorst, dipl. iur. sutkinja je Ustavnog suda RH u mirovini
Sažetak
Načelo pravne sigurnosti, temeljni dio vladavine prava, ostvaruje se pravilnom primjenom prava te ujednačenom i dosljednom sudskom praksom kao izrazima „vidljivosti pravde“, o kojoj ovisi povjerenje javnosti u sudove i pravni sustav u cjelini. Sudsku praksu stvaraju sudovi tumačenjem i primjenom prava u konkretnim sudskim slučajevima, pa nedosljedna i neusklađena sudska praksa potencijalno može biti uzrok povrede načela pravne sigurnosti. Iako sudska praksa nije formalan izvor prava u smislu općeobvezatne primjene i učinka erga omnes, jer uređuje sporni pravni odnos inter partes, njezini su učinci itekako važni za ostvarivanje ustavnog i konvencijskog prava na pravično suđenje s aspekta pristupa sudu, zakonite i obrazložene sudske odluke te zaštite od arbitrarnog odlučivanja sudova u istovrsnim stvarima. Međutim, s obzirom na zakonsku obvezu nižih sudova glede uvažavanja i primjene pravnih shvaćanja višeg suda u slučaju kasacijske odluke, sudska praksa je svakako izvor prava u faktičnom, širem smislu. U predmetnom tekstu bit će riječi o učincima promjene sudske prakse na pravnu sigurnost na način kako to tumači Europski sud za ljudska prava u svojim presudama, osobito u slučajevima kada promjena sudske prakse nije obrazložena objektivno opravdanim razlozima. Ipak, razvidno je da Europski sud u načelu zagovara evolutivni pristup tumačenju sudske prakse, jer smatra da ne postoji „stečeno pravo„ na nepromjenjivu sudsku praksu, odnosno da je promjena sudske prakse u funkciji razvoja prava i pravičnog suđenja. Posebno je razmotren slučaj Jureša protiv Hrvatske, koji je zanimljiv stoga što presuda Europskog suda o povredi konvencijskog prava na pravično suđenje nije bila jednoglasna jer su tri suca u izdvojenom mišljenju iskazala suprotan stav od većine, koja je u presudi od 22. svibnja 2018. ocijenila da te povrede nema. Radi cjelovitog uvida u problematiku, osim mjerodavne prakse Europskog suda, razmotrena su i stajališta Ustavnog suda RH u vezi s neusklađenom, odnosno različitom sudskom praksom domaćih sudova u činjenično i pravno istovjetnim slučajevima te mogućeg učinka na pravično suđenje i ostvarivanje načela pravne sigurnosti kada za suđenje protivno sudskoj praksi i legitimnim očekivanjima stranaka nije bilo razumnog opravdanja.
Puni tekst

1.         Uvodno

Načelo pravne sigurnosti ostvaruje se jedinstvenom primjenom prava i ravnopravnošću svih u njegovoj primjeni, što je ustavna zadaća Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao najvišeg suda sudbene vlasti, dok je Ustavni sud Republike Hrvatske, kao najviše ustavno tijelo koje jamči poštovanje i primjenu Ustava, nadležno za osiguranje vladavine prava i zaštitu ljudskih prava u Republici Hrvatskoj.[1] 

Načelo pravne sigurnosti u svom optimalnom značenju smatra se glavnim obilježjem (temeljnim aspektom) vladavine prava, jedne od najviših vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske, utvrđene u članku 3. Ustava, za čiju su afirmaciju (promicanje i očuvanje) važna i druga pravna načela, osobito načelo ustavnosti i zakonitosti te načelo jednakosti svih pred zakonom,[2] što su temelji i vrijednosna legitimacija pravne države.[3]

Sudbenu vlast u Republici Hrvatskoj obavljaju sudovi; sudbena vlast je samostalna i neovisna, a sudovi sude na temelju Ustava RH, pravne stečevine Europske unije, međunarodnih ugovora i zakona te drugih izvora prava.[4]

Odredba članka 29. stavka 1. Ustava jamči pravo na pravično suđenje. Prema tom ustavnom pravu, svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično i u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama, ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela. Provedba pravičnog sudskog postupka ključna je za ostvarivanje načela pravne sigurnosti, u protivnom, pravosuđe gubi povjerenje javnosti.[5]  

Sudska praksa u hrvatskom pravnom sustavu nije izvor prava u užem, formalnom smislu,[6] međutim, u faktičnom smislu je važna za primjenu prava pred sudovima u činjenično i pravno istovjetnim slučajevima kao mjerilo pravičnog suđenja. Naime, sudsku praksu stvaraju sudovi tumačenjem i primjenom prava u konkretnom sudskom sporu, pa ako je ona nedosljedna i neusklađena, potencijalno može biti uzrok (izvor) povrede načela jednakosti pred zakonom i sudom, odnosno načela pravičnosti jer otvara prostor arbitrarnom suđenju. To je moguće spriječiti primjenom normi kojima je propisana obveza nižestupanjskih sudova da uvažavaju stajališta višeg suda (žalbenog ili revizijskog) u slučaju kasacijskog odlučivanja,[7] a posljednje promjene Zakona o parničnom postupku,[8] kojima je uređen ogledni postupak radi rješenja pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava, potvrđuju važnost sudske prakse za razvoj prava i efikasnost pravosuđa.

Obvezatnost pravnih shvaćanja suda u slučaju ukidne odluke propisana je  i u postupku pred Ustavnim sudom RH kada se u povodu ustavne tužbe utvrdi povreda ustavnog prava,[9] a propisana je i obvezatnost stajališta Europskog suda u slučaju povrede konvencijskog prava.[10]  Posljedično takve pravne okolnosti sudskoj praksi daju značenje izvora prava u širem smislu.

S obzirom na to da je Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Konvencija) nakon ratifikacije postala dijelom hrvatskog pravnog poretka,[11] Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu (Europski sud)[12] nadležan je odlučivati o zahtjevima protiv Republike Hrvatske u slučaju povrede konvencijskih prava od strane domaćih sudova. Naime, nacionalni sudovi su dužni primjenjivati konvencijsko pravo i pravne standarde Europskog suda na temelju članka 1. Konvencije, prema kojem su potpisnice Konvencije obvezne svakoj osobi pod svojom jurisdikcijom osigurati prava i slobode zajamčene Konvencijom.

S toga će u predmetnom tekstu biti riječi o tome kakav utjecaj ima promjena sudske prakse na pravilnu primjenu prava i pravnu sigurnost na način kako to Europski sud tumači u svojim presudama, s posebnim osvrtom na slučaj Jureša protiv Hrvatske.

Radi cjelovitog uvida u problematiku potrebno je uzeti u obzir i stajališta Ustavnog suda Republike Hrvatske u vezi s neusklađenom, odnosno različitom sudskom praksom hrvatskih sudova te mogućim učinkom na pravično suđenje i ostvarivanje načela pravne sigurnosti. 

...

(za ostatak teksta naručite tiskano izdanje)

 


[1] Čl. 119. st. 1. Ustava te čl. 2. st. 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (NN 49/02). O ustavnopravnom položaju i ovlastima Ustavnog suda RH v. odluku broj: U-I-5735/14 (NN 103/14).

[2] V. rješenje Ustavnog suda RH broj: U-I-7431/14 (NN 60/15), te odluku i rješenje broj: U-I-659/94 (NN 31/00). O tome kakva mora biti pravna norma u demokratskom društvu utemeljenom na vladavini prava da bi dovela do ostvarenja načela pravne sigurnosti i pravne izvjesnosti te osigurala poštovanje zaštićenih ustavnih vrijednosti i dobara, v. praksu broj: U-I-1988/11 (NN 80/12), U-I-4039/09 (NN 100/14).

[3] Pojam „vladavina prava“ (rule of law)  izvorno je potekao iz anglosaksonske pravne doktrine, dok se „pravna država“ (rechtsstaat) vezuje uz njemačku (kontinentalnu) koncepciju države utemeljene na pravu (zakonu). Ustav RH ne spominje izrijekom „pravnu državu“ već su njezina obilježja sadržana u vladavini prava (ustava) i drugim ustavnim vrednotama, te drugim odredbama Ustava na kojima se temelji hrvatski ustavnopravni poredak, osobito u dijelu zaštite ljudskih prava i temeljnih sloboda.    

[4] Čl. 118. Ustava te čl. 5. Zakona o sudovima (NN 28/13, 33/15, 82/15, 82/16 i 67/18).

[5] V. praksu Ustavnog suda br. U-III-3794/15, U-III-4403/18.

[6] Sudska praksa kao izvor prava ima različitu pravnu tradiciju ovisno o pripadnosti kontinentalnom (europskom) ili anglosaksonskom (precedentnom) pravnom sustavu budući da u prvom nije formalan izvor prava, dok je u drugom nezaobilazni i prevladavajući izvor prava.

[7] Odredbama čl. 377. st. 1. i čl. 394.a ZPP-a propisana je vezanost sudova uz pravna shvaćanja žalbenog, odnosno revizijskog suda u slučaju ukidanja pobijane presude i ponovnog suđenja. ZKP također propisuje vezanost nižeg suda uz upute višeg suda (čl. 489. st. 3. i čl. 514. st. 2.).Treba spomenuti i odredbu čl. 27. st. 3. Zakona o sudovima (NN 28/13-67/18) koja propisuje obveze Vrhovnog suda RH u vezi s ujednačavanjem sudske prakse, jer je prema odredbi čl. 20. st. 1. t. 5. tog Zakona nadležan za razmatranje aktualnih pitanja sudske prakse.    

[8] Zakon o izmjenama i dopunama ZPP-a (NN 70/19); čl.502.i do čl.502.n.

[9] Čl. 77. st. 2. u vezi s čl. 76. st. 2. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu RH.

[10] Čl. 46. st. 1. Konvencije, kojim je propisana obvezatna snaga i izvršenje presuda Europskog suda.

[11] Zakon o potvrđivanju Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i Protokola br. 1., 4., 6., 7. i 11. (NN-MU 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10). Konvencija se u RH primjenjuje od 5. 11. 1997. Prema čl. 140. Ustava, međunarodni ugovori koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom te objavljeni, a koji su na snazi, čine dio unutarnjega pravnog poretka Republike Hrvatske i po pravnoj snazi su iznad zakona. 

[12] Europski sud je stalna sudska institucija zaštite ljudskih prava od 1. 11. 1998. kada je stupio na snagu Protokol br. 11. Konvencije, koji je u RH ratificiran zajedno s Konvencijom i Protokolima br. 1., 4., 6. i 7.   


prosinac 2019.
Datum izdanja: 13. siječanj 2020.
Broj: 4
Uredništvo: Narodne novine d.d.
Ostali članci iz izdanja
Znanstveno-stručni časopis za pravnu praksu i teoriju
Opći uvjeti korištenja Zaštita privatnosti Copyright 2020. Narodne novine
NARODNE NOVINE D.D.
Savski gaj, XIII. put 6, 10020 Zagreb
OIB 64546066176