Zakonitost • Izdanja

IZDANJA

Zakonitost 4/2019Broj 4
2019.

Zakonitost 2/2019Broj 2
2019.

Zakonitost 1/2019Broj 1
2019.

Zakonitost 3/2019Broj 3
2019.

Vrati se natrag

Članci

Koncesije na zahtjev za gospodarsko korištenje pomorskog dobra

Ante Vuković i Marin Budimir

● 3. srpanj 2019.

Ante Vuković znanstveni je suradnik u polju prava; Marin Budimir odvjetnik je u Splitu

Sažetak

Cilj je ovog rada analizirati institut koncesije na zahtjev za gospodarsko korištenje pomorskog dobra u Republici Hrvatskoj u kontekstu prava Europske unije. Prema čl. 39. važećeg Zakona o koncesijama, ta vrsta koncesije daje se bez provođenja javnog natječaja i neposredno na zahtjev gospodarskog subjekta radi realizacije određenih projekata na pomorskom dobru. Kriterij na kojem davatelj koncesije temelji odabir najpovoljnije ponude nije ekonomski najpovoljnija ponuda sa stajališta davatelja koncesije jer, između ostalog nedostaje primjena načela tržišnog natjecanja iz Glave VII (čl. 101. – 106.) Ugovora o funkcioniranju Europske unije. Analiza pokazuje da su ozbiljne prijetnje institutu koncesije na zahtjev također nedostatak transparentnosti i potencijalna arbitrarnost tijela koja donose odluku o koncesiji na zahtjev. Ako bi se pak htjelo omogućiti nekim gospodarskim subjektima koji ulažu velika financijska sredstva u izgradnju turističkih zona da u tim zonama dobiju i koncesiju na zahtjev za gospodarsko korištenje pomorskog dobra, smatramo kako bi to trebalo posebno urediti kao iznimku pod određenim uvjetima. U tom smislu potrebno je provesti usklađivanje odredbi Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama s odredbama Zakona o koncesijama, a koje se tiču koncesije na zahtjev.

Puni tekst

UVOD

Republika Hrvatska još uvijek nije prepoznala veliku važnost pomorskog dobra. Važećim Zakonom o koncesijama propisano je da koncesija za izgradnju i upravljanje autocestama, izgradnju i upravljanje željezničkim prugama, prijenos i distribuciju električne energije, izgradnju i upravljanje infrastrukturom na prijenos nafte naftovodima, izgradnju i upravljanje transportnim sustavom plina strateški su interes Republike Hrvatske. Međutim, izgradnja i upravljanje pomorskim dobrom nisu strateški interes Hrvatske. Potencijalni strateški projekt u smislu Zakona o strateškim investicijskim projektima Republike Hrvatske[1] je projekt koji se, pod određenim uvjetima može realizirati na pomorskom dobru. Treći problem također je institucionalne prirode. Ne postoji državna uprava koja bi sustavno s jednog mjesta vodila računa i upravljala pomorskim dobrom.

Zakonodavni okvir ključan je za razvoj pomorskog dobra, ali ni on nije riješen na odgovarajući način. U pravnoj teoriji se, primjerice ističe neusklađenost posebnog propisa za pomorsko dobro s općim propisom za koncesije. To čak priznaje i Vlada Republike Hrvatske u Izvješću o provedenoj politici koncesija za 2017. godinu. Prema njemu, sustav koncesija u Republici Hrvatskoj složen je i isprepleten zakonskim i podzakonskim aktima koji su usklađeni s krovnim Zakonom o koncesijama, s iznimkom Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama, koji nije usklađen s krovnim Zakonom o koncesijama[2]. Taj problem neće se, na žalost tako lako riješiti bez obzira na to što u čl. 1. st. 2. Zakona o koncesijama stoji: “Na pitanja koja nisu uređena ovim Zakonom odgovarajuće se primjenjuju posebni propisi te propisi kojima se uređuje javna nabava.” Ostaje i nadalje dilema, ima li kriterij specijalnosti lex specialis derogat legi generali prednost pred kriterijem kronologije lex posterior derogate legi priori? Nerješena pravna pitanja otvaraju probleme u praksi tako da koče gradnju i uopće razvoj pomorskog dobra.

...