Unesite podatke!

Registracija

E-mail
Lozinka
Ponovi lozinku
Već imaš korisnički račun? Prijavi se
Odabrani tag -
Vrati se natrag

Članci
Novo uređenje međunarodnog privatnog prava u Republici Hrvatskoj - Zakon o međunarodnom privatnom pravu
Tena Hoško
Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu 23. siječanj 2019.
Doc. dr.sc. Tena Hoško zaposlena je na Katedri za međunarodno privatno pravo na Pravnom fakultetu u Zagrebu
Sažetak
Nakon dugog niza godina u siječnju 2019. godine u Republici Hrvatskoj izmijenjeno je uređenje međunarodnog privatnog prava stupanjem na snagu Zakona o međunarodnom privatnom pravu (ZMPP). ZMPP s jedne strane služi kao smjerokaz tijelima koja ga primjenjuju upućujući na nadnacionalne izvore na snazi u Hrvatskoj. S druge strane, ZMPP donosi pravila usvojena isključivo za potrebe hrvatskoga pravnog poretka. Cilj rada je prikazati novine koje ZMPP unosi u hrvatski pravni sustav poput opće klauzule izuzeća, nužnog foruma te šire rasprostranjenosti poveznice uobičajeno boravište. Stoga se pravila sadržana u ZMPP-u uspoređuju s pravilima Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemlja u određenim odnosima koji mu je prethodio. Rad prati strukturu ZMPP-a, počevši od općih odredaba preko kolizijskih pravila, pravila o nadležnosti i postupku s međunarodnim obilježjem, priznanju i ovrsi stranih sudskih odluka do posebnih, prijelaznih i završnih odredaba.
Puni tekst

1. Uvod

U listopadu 2018. godine Hrvatski sabor je usvojio Zakon o međunarodnom privatnom pravu dalje: ZMPP) koji je stupio na snagu 29. siječnja 2019. godine.[1] Iako je ZMPP prvi zakon takvog naziva u Hrvatskoj, to nije prvi zakon kojim se sustavno uređuje međunarodno privatno pravo. Naime, do stupanja na snagu ZMPP-a na snazi je bio Zakon o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima (dalje: ZRSZ)[2]. Usprkos razlici u imenu, postoji određena razina kontinuiteta između dva zakona. To se vidi ponajprije u njihovoj strukturi, tj. podjeli na opći dio, posebni dio te procesne odredbe. Međutim, ZMPP donosi i mnogo novosti poput definicije poveznica uobičajeno boravište i prebivalište, uvođenja opće izbjegavajuće klauzule te šireg polja primjene poveznice uobičajeno boravište.

ZRSZ je bio na snazi u Hrvatskoj od njezine samostalnosti, gotovo dvadeset i osam godina. I prije samostalnosti Republike Hrvatske primjenjivali su ga hrvatski sudovi kao federalni zakon u SFRJ.[3] Stoga je ZRSZ ostao neizmijenjen usprkos različitim društvenim promjenama, od osamostaljivanja preko pristupanja Europskoj uniji (dalje: EU) do 2019. godine. Njegova dugotrajnost je ipak utjecala na suvremenost rješenja koja je pružao. Primjerice, važnost koju je davao poveznici državljanstvo nije u skladu s komparativnim rješenjima, kao ni dopuštanje stranačke autonomije samo u ugovornom statutu.

Stoga su revizija zakonskog uređenja međunarodnog privatnog prava te donošenje ZMPP-a bili dugo iščekivani i dobrodošli. Donošenju ZMPP-a prethodile su tzv. Teze za ZMPP koje su još 2001. godine izradili profesori Katedre za međunarodno privatno pravo Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.[4] Samo donošenje Zakona bilo je predviđeno za kraj 2013. godine,[5] no Nacrt prijedloga Zakona Vlada je izradila u travnju 2017. godine.[6]

Cilj ovoga rada je ukratko prikazati odredbe ZMPP-a te ih usporediti, gdje je potrebno, s odredbama ZRSZ-a, kako bi se utvrdilo koje novine donosi ZMPP u hrvatski pravni sustav. Stoga će prvo biti prikazane opće odredbe te opće odredbe posebnog dijela u kojima su uređeni temeljni instituti međunarodnog privatnog prava. Nakon toga slijedi prikaz posebnih odredbi, tj. kolizijskih pravila za pojedine odnose, a zatim i pravila o nadležnosti te postupku s međunarodnim obilježjem. Prije zaključka, rad se kratko dotiče priznanja i ovrhe stranih sudskih odluka te prijelaznih i završnih odredaba.

2. Opće odredbe i opće odredbe posebnog dijela

Slično kao i ZRSZ, ZMPP započinje općim odredbama. Za razliku od ZRSZ-a koji je u prvih 13 članaka uglavnom sadržavao osnovne odredbe, opće odredbe ZMPP-a dijele se na opće odredbe kojima se ZMPP smješta u hijerarhiju izvora međunarodnog privatnog prava, određuje njegovo polje primjene te definiraju neki pojmovi koji se u njemu koriste (članci 1. – 6. ZMPP-a) te opće odredbe posebnog dijela o mjerodavnom pravu kojima su uređeni temeljni instituti međunarodnog privatnog prava (članci 7. – 13. ZMPP-a). Temeljni instituti uređeni su nesamostalnim kolizijskim pravilima koja zapravo ne upućuju na mjerodavno pravo. Takva kolizijska pravila su ona koja služe kao kontrola, usmjerenje ili dopuna samostalnim kolizijskim pravilima što se nalaze u posebnom dijelu te upućuju na mjerodavno pravo (članci 14. – 45. ZMPP-a).[7] Već na razini općih odredaba (i općih odredaba posebnog dijela) jasno je kako ZMPP donosi „malo starog – malo novog – malo posuđenog“[8]. Stoga se u nastavku prikazuju opće odredbe ZMPP-a krenuvši od onih koje su postojale i u ZRSZ-u, a zatim se analiziraju i nove odredbe kakve ZRSZ nije poznavao. Unutar općih odredaba najviše je „starog“, iako izmijenjenog, a tek ponešto potpuno „novog“ i/ili „posuđenog“.

2.1. Odredbe slične onima u ZRSZ-u

Ono staro, jednako ili slično ZRSZ-u, odredbe su koje se odnose na polje primjene Zakona, njegov odnos prema drugim pravnim izvorima, popunjavanje pravnih praznina, utvrđivanje sadržaja stranog prava, renvoi, upućivanje na nejedinstveni pravni poredak te klauzula javnog poretka. Pritom su neke odredbe gotovo jednake, dok u drugim odredbama ili institutima nalazimo veće izmjene u usporedbi sa ZRSZ-om.

2.1.1. Odredbe s manjim odstupanjima od ZRSZ-a (odredbe o polju primjene Zakona, hijerarhiji izvora, popunjavanju pravnih praznina, nejedinstvenim pravnim porecima i javnom poretku)

Člankom 1. ZMPP-a uređeno je njegovo polje primjene tako da uređuje određivanje mjerodavnog prava i nadležnosti u privatnopravnim odnosima s međunarodnim obilježjem te priznanje stranih sudskih odluka u tim odnosima. Kao i ZRSZ-om, odnos prema drugim izvorima je izričito određen tako da se prednost daje međunarodnim ugovorima, aktima EU (što je novost naspram ZRSZ-a), te drugim, posebnim zakonima.[9] Praznine se također popunjavaju na jednak način kako je predviđao ZRSZ – „odgovarajuće se primjenjuju odredbe i načela ovoga Zakona, načela pravnog poretka Republike Hrvatske i načela međunarodnog privatnog prava“.[10]

U istu kategoriju – starih, jednakih odredaba –  pripada i odredba o određivanju mjerodavnog prava kada Zakon upućuje na (personalno ili teritorijalno)[11] nejedinstveni pravni poredak. Tada se primjenjuju, ako Zakon ne konkretizira pravo kojeg pravnog područja valja primijeniti, tzv. interpersonalna ili interlokalna pravila te države.[12] Riječ je o pravilima nejedinstvenog pravnog poretka koja služe rješavanju unutarnjih kolizija između različitih pravnih područja.[13] Ako takvih pravila nema, primijenit će se pravo s kojim je konkretni odnos u najužoj vezi.[14]

Posljednja odredba u toj kategoriji je ona o zaštiti javnog poretka iz članka 12. ZMPP-a. Iako je redigirana drukčije nego klauzula javnog poretka u ZRSZ-u, njezin učinak i doseg ne bi smjeli biti drukčiji. Redakcija te odredbe je zapravo posuđena iz raznih europskih uredba i haških konvencija. Stoga do primjene stranih pravila neće doći ako bi učinak primjene bio „očito protivan javnom poretku Republike Hrvatske”. Nova inačica odredbe bolja je od one koja je postojala u ZRSZ-u iz nekoliko razloga. Prvo, određena je neprimjena stranih pravila, a ne stranog prava; drugo, dodana je riječ očito čime je istaknuto restriktivno tumačenje javnog poretka te treće, sintagma koja je postojala u ZRSZ-u – suprotnost „Ustavu Republike Hrvatske utvrđenim osnovama državnog uređenja” – zamijenjena je onom ustaljenom u pravnoj literaturi – javni poredak.

2.1.2. Odredbe s većim odstupanjima od ZRSZ-a (odredbe o državljanstvu, utvrđivanju sadržaja i primjeni stranog prava te renvoi)

Slijede odredbe koje i dalje pripadaju onim „starima“, ali uz malo veće izmjene. Prvo, riječ je o članku 3. ZMPP-a koji nosi naslov državljanstvo, a kojim se za početak određuje statut državljanstva – za pitanje ima li osoba državljanstvo određene države, mjerodavno je pravo te države. To je novost u usporedbi s prijašnjim propisom, dok kod pravila o apatridiji i polipatridiji nalazimo samo neke izmjene. Pravila o apatridiji i polipatridiji su nesamostalna kolizijska pravila koja služe kao dopuna samostalnima u kojima je sadržana poveznica državljanstvo. Pojednostavljeno rečeno, ako Zakon upućuje na primjenu prava državljanstva kojih polipatridi imaju nekoliko, a apatridi nijedno, potrebno je konkretizirati koje pravo valja primijeniti. Ako je riječ o polipatridu koji ima i hrvatsko državljanstvo, on će se i dalje smatrati samo hrvatskim državljaninom. Ako pak nema državljanstvo Republike Hrvatske, smatrat će se da je državljanin one države čiji je državljanin i s kojom je u najužoj vezi.[15] Tijelo primjene će stoga morati utvrditi državljanstvo koje države je efektivno.[16] Kada je riječ o apatridima, ili izbjeglicama, smatrat će se da oni imaju državljanstvo države u kojoj imaju prebivalište. Za razliku od ZRSZ-a, podredno se ne upućuje na primjenu prava boravišta te hrvatskog prava, već tijelo primjene treba utvrditi s kojom državom postoji najuža veza.[17]

Novim Zakonom uvedene su izmjene i u pogledu utvrđivanja sadržaja te primjene stranog prava u članku 8. Kao i do sada, utvrđivanje sadržaja stranog prava je ex officio dužnost suda ili drugog tijela.[18] Međutim, osim što tijelo primjene može tražiti obavijest o sadržaju stranog prava od ministarstva zaduženog za poslove pravosuđa, ono to može tražiti i od drugog tijela, vještaka ili specijaliziranih ustanova, a stranke mogu podnijeti ne samo javnu već i privatnu ispravu o sadržaju stranog prava.[19] Također je izričito propisano da, kada je nemoguće utvrditi sadržaj stranog prava, valja primijeniti hrvatsko pravo.[20] Primjena hrvatskog prava trebala bi biti iznimka do čije primjene dolazi samo kada u razumnom roku te u skladu s procesnom ekonomičnosti nije moguće utvrditi sadržaj stranog prava.[21]

Uza sve navedeno, veće izmjene postoje i u odnosu na institut renvoi, odnosno uzvrat i upućivanje dalje, uređen člankom 9. ZMPP-a. ZRSZ je renvoi dopuštao kao pravilo, a ZMPP ga u pravilu isključuje. Samo iznimno se dopušta njegova primjena u onim kategorijama vezivanja u kojima je državljanstvo primarna poveznica.[22] U tom slučaju se primjenjuju ne samo materijalna, već i kolizijska pravila stranog mjerodavnog prava. Ako strano pravo uzvrati na hrvatsko, hrvatsko materijalno pravo će biti primijenjeno. Zakon ne navodi kako treba postupiti ako kolizijska pravila stranog prava upute dalje na drugo strano pravo. U teoriji je zauzeto stajalište da u tom slučaju valja primijeniti materijalno pravo tog drugog stranog prava.[23]

2.2. Odredbe koje nisu postojale u ZRSZ-u

U kategoriju „novog“, što je uglavnom i „posuđeno“ iz zakona nekih drugih država ili europskih propisa, pripadaju odredbe koje definiraju prebivalište, uobičajeno boravište i sjedište za potrebe međunarodnoprivatnopravne kodifikacije kao i klauzula izuzeća te odredba o pravilima neposredne primjene. Uz to, izbrisana je odredba o fraus legis iz članka 5. ZRSZ-a kojom je bila propisana neprimjena stranog prava ako je cilj njegove primjene bio izbjegavanje primjene hrvatskog prava. Komparativno se zabrana fraudoloznosti također uglavnom ne propisuje posebnim pravilom, no domaći pravni poredak se može štiti od fraudoloznosti institutom javnog poretka, kada je povreda takva da se zaista vrijeđa javni poredak.[24] Takvo tumačenje je moguće i prema ZMPP-u.

ZMPP prvi put definira neke ključne poveznice za određivanje mjerodavnog prava – prebivalište, uobičajeno boravište te sjedište. Prebivalište je u članku 4. ZMPP-a definirano kao „mjesto u kojem se fizička osoba nastanila u namjeri da u njemu trajno živi” što je već bilo prihvaćeno u pravnoj teoriji.[25] Ono što je iznimno važno je to što ZMPP u članku 5. sadrži definiciju uobičajenog boravišta.[26] Naime, ZMPP-om je polje primjene te poveznice itekako prošireno jer do donošenja ZMPP-a ona nije praktički ni postojala u autonomnom međunarodnom privatnom pravu već samo u haškim konvencijama te europskim uredbama. Stoga njegova definicija tijelima primjene olakšava utvrđivanje mjesta u kojoj osoba ima uobičajeno boravište. Uobičajeno boravište definirano je kao “mjesto u kojemu fizička osoba pretežno živi bez obzira na to je li njezin boravak ili nastanjenje u tom mjestu registriran ili dozvoljen”. Odredba odgovara onome što je već ustaljeno u praksi Suda EU te pravnoj teoriji – uobičajenim boravištem smatra se mjesto u kojemu osoba ima središte životnih interesa, stoga se njegovo utvrđivanje mora temeljiti na okolnostima pojedinog slučaja.[27] Kako bi tijela primjene lakše utvrdila gdje određena osoba ima uobičajeno boravište, ZMPP im daje dodatnu uputu. Pri utvrđivanju uobičajenog boravišta trebaju se u obzir uzeti okolnosti osobne i poslovne prirode koje ukazuju na trajne veze osobe s određenim mjestom. Kod odraslih je to primjerice mjesto gdje rade, gdje im živi obitelj, gdje se koriste zdravstvenim uslugama itd. Specifične okolnosti koje se uzimaju u obzir za određivanje uobičajenog boravišta djeteta, koje može biti nezavisno od uobičajenog boravišta zakonskih zastupnika,[28] su npr. mjesto vrtića ili škole, poznavanje jezika, izvannastavne aktivnosti itd. Posljednja novost je definiranje sjedišta pravne osobe kao mjesta određenog statutom ili drugim odgovarajućim aktom te pravne osobe, a ako se ono ne može tako odrediti, sjedištem se smatra mjesto gdje se nalazi uprava pravne osobe.[29]

Vrlo važna novost ZMPP-u je klauzula izuzeća sadržana u članku 11. Opća klauzula izuzeća posuđena je ponajprije od švicarskog zakonodavca,[30] iako je danas nalazimo i u drugim komparativnim propisima[31]. Njome se želi postići da u što većem broju slučajeva bude primijenjeno pravo s kojim zaista postoji najuža veza. Iako gotovo svako kolizijsko pravilo sadržano u Zakonu ima istu svrhu, nemoguće je predvidjeti sve moguće životne situacije i činjenične okolnosti. U skladu s općom klauzulom izuzeća se stoga iznimno primjenjuje pravo neke druge države, a ne one na čije pravo upućuju odredbe ZMPP-a, ako s tim drugim pravom postoji očito uža veza, a s pravom na koje upućuju odredbe Zakona samo neznatna veza. Nužno je stoga utvrditi ne samo postoji li nekim pravom očito uža veza nego i postoji li s mjerodavnim pravom prema odredbama Zakona samo neznatna veza. Takva „dvokomponentna“ evaluacija vodi k iznimnoj primjeni izbjegavajuće klauzule, samo kada je veza konkretnog pravnog odnosa s pravima te dvije države izrazito nejednaka – s jednim pravom neznatna, a s drugim očito uža.[32] Prema prirodi stvari, klauzula izuzeća se ne primjenjuje u slučaju izbora prava ili kada se želi postići određeni materijalnopravni učinak, tj. ako se ostvaruje načelo povoljnosti.[33]

I odredba o pravilima neposredne primjene sadržana u članku 13. ZMPP-a je preuzeta iz drugog izvora, i to iz članka 9. Uredbe Rim I[34].[35] Iako pravila neposredne primjene nikada prije niti su bila definirana niti je njihova primjena bila uređena autonomnim propisima, u teoriji postoji složan stav o njihovoj primjeni i prije stupanja na snagu ZMPP-a.[36]

3. Posebni dio ZMPP-a

Posebni dio ZMPP-a sadrži kolizijska pravila za različite kategorije vezivanja. Nalazimo odredbe o osobnom te obiteljskom statutu, stvarnom statutu, (izvan)ugovornom statutu, nasljednom statutu itd. Kolizijska pravila ZMPP-a mogu se podijeliti na dvije skupine.

U prvoj skupini su kolizijska pravila koja zapravo samo upućuju na pravni propis koji valja primijeniti, bilo da je riječ o haškoj konvenciji ili europskoj uredbi. Možemo ih nazvati deklaratornima jer ona imaju funkciju „podsjetiti“ na to koji izvor treba primijeniti, poput smjerokaza. Svi ti izvori primjenjuju se u Hrvatskoj neovisno o ZMPP-u, kao međunarodni ugovori na temelju Ustava ili kao dio acquis communautaire, snagom prava EU.[37]

Drugoj skupini pripadaju autonomna kolizijska pravila koja sadrže sve što kolizijsko pravilo treba sadržavati – dispoziciju u kojoj je sadržana kategorija vezivanja i poveznica, te sankciju, uputu na mjerodavno pravo.[38] Njih je ustanovio hrvatski zakonodavac za potrebe hrvatskog pravnog poretka stoga ih možemo nazvati konstitutivnima.

3.1. Deklaratorna, upućujuća pravila

Deklaratorna, upućujuća, pravila određuju primjenu haških konvencija i europskih uredaba koje su na snazi u Hrvatskoj, i to za cijeli ugovorni, izvanugovorni i nasljedni statut te dijelove osobnog i obiteljskog statuta. Time ZMPP ne donosi ništa novo u pogledu njihova personalnog polja primjene s obzirom na to da se ti izvori ionako primjenjuju univerzalno, tj. neovisno o prebivalištu, uobičajenom boravištu i državljanstvu stranaka u postupku. To znači da se primjenjuju neovisno o tome jesu li postupci povezani samo s državama članicama EU, odnosno državama strankama konvencija ili i s trećim državama. S druge strane, ZMPP-om se u nekim slučajevima proširuje materijalno polje primjene tih izvora.

Za ugovorni i izvanugovorni statut ZMPP upućuje na primjenu uredaba Rim I i Rim II[39].[40] Pravila ZMPP-a ovdje imaju i više od puke uloge smjerokaza zato što primjenu ove dvije uredbe proširuju i izvan njihova materijalnog polja primjene.[41] To je izuzetno važno u kontekstu izvanugovornog statuta jer će se Uredba Rim II u Hrvatskoj primjenjivati primjerice i na povredu prava osobnosti te nuklearnu štetu usprkos tomu što su te vrste štete inače isključene iz materijalnog polja primjene Uredbe.[42] U kontekstu izvanugovorne odgovornosti, ZMPP upućuje i na dvije haške konvencije za posebne vrste štete – štetu koja proizlazi iz prometne nezgode na cestama[43] te štetu koja proizlazi iz odgovornosti proizvođača za njihove proizvode[44]. Iako su te dvije vrste štete obuhvaćene materijalnim poljem primjene Uredbe Rim II, haške konvencije u državama strankama imaju prednost pred pravilima Uredbe u skladu s njezinim člankom 28.[45]

U kontekstu nasljednog statuta, ZMPP u članku 29. upućuje na Uredbu o nasljeđivanju[46] kojom je uređeno pravo mjerodavno za nasljeđivanje, što obuhvaća, inter alia, i materijalnu valjanost oporuke te ugovore o nasljeđivanju. S druge strane, mjerodavno pravo za formalnu valjanost oporuke određeno je Haškom konvencijom iz 1961.[47]

U pogledu osobnog statuta, ZMPP upućuje na Hašku konvenciju iz 1996.[48] za pravo mjerodavno za skrbništvo nad djecom.[49] Ostali dijelovi osobnog statuta uređeni su autonomnim pravilima.[50] Unutar obiteljskog statuta nalazimo najšarolikiji raspon pravila – postoje i ona autonomna, kao i deklaratorna, i to ona koja deklariraju primjenu i haških konvencija i europskih uredaba. Na europske uredbe ZMPP upućuje u području bračnoimovinskog statuta,[51] čiju primjenu proširuje i na imovinske odnose izvanbračnih drugova,[52] te imovinskog statuta registriranih životnih partnerstava, čiju primjenu proširuje i na imovinske odnose neformalnih životnih partnerstava[53]. Na Hašku konvenciju iz 1996. ZMPP upućuje u svrhu određivanja mjerodavnog prava za odnose roditelja i djece te proširuje njezinu primjenu i na one odnose koji nisu njome obuhvaćeni.[54] Za odnose uzdržavanja ZMPP deklarira primjenu Haškog protokola iz 2007.[55] te određuje njegovu primjenu i na izvanbračne drugove i životne partnere[56]. Ipak, veći dio obiteljskog statuta uređen je autonomnim pravilima.

3.2. Konstitutivna, autonomna pravila

Autonomnim pravilima uređuju se gotovo sva pitanja osobnog i obiteljskog statuta te cijeli stvarni statut i pravo intelektualnog vlasništva. Najznačajnija promjena u usporedbi sa ZRSZ-om je ta što kao poveznica prevladava uobičajeno boravište, a državljanstvo je znatno izgubilo na važnosti. Šira primjena uobičajenog boravišta u skladu je s današnjim društvenim okolnostima jer činjenične okolnosti na kojima se uobičajeno boravište temelji lakše ispunjavaju glavnu zadaću međunarodnog privatnog prava, tj. upućuju na pravo s kojim osoba ima najužu vezu. I u komparativnim propisima je poveznica uobičajeno boravište sve zastupljenija te se njezina primjena sve više zagovara u pravnoj teoriji.[57]

3.2.1. Autonomna pravila za osobni statut

Pravila koja se tiču osobnog statuta sadržana u ZMPP-u dijele se na ona koja se odnose na fizičke osobe te ona koja se odnose na pravne osobe. U pitanja osobnog statuta fizičkih osoba ulaze pravna i poslovna sposobnost, skrbništvo, proglašenje nestale osobe umrlom te osobno ime. U kolizijskim pravilima koja se odnose na navedene kategorije vezivanja i dalje prevladava državljanstvo kao primarna poveznica.

Za pravnu i poslovnu sposobnost, kao i prema ZRSZ-u, ZMPP u članku 14. stavku 1. propisuje mjerodavnost prava državljanstva. U stavku 2. toga članka je dodatno propisano kako se jednom stečena poslovna sposobnost ne može izgubiti promjenom državljanstva, a u stavku 3. se iskazuje načelo povoljnosti (favor validitatis) za osobe koje nisu poslovno sposobne prema svom domovinskom pravu. I za proglašenje nestale osobe umrlom je prema članku 17. ZMPP-a mjerodavno pravo (posljednjeg poznatog) državljanstva.

Za skrbništvo nad djecom se upućuje na Hašku konvenciju iz 1996., dok za skrbništvo nad odraslima te pretpostavke za lišenje i vraćanje poslovne sposobnosti ZMPP u članku 16. donosi autonomno kolizijsko pravilo s poveznicom uobičajeno boravište štićenika. Također, hrvatska tijela koja donose zaštitne privremene mjere za štićenika s uobičajenim boravištem u inozemstvu primjenjuju hrvatsko pravo.[58]

ZMPP u članku 18. prvi put uređuje pravo mjerodavno za osobno ime čime se popunjava dugotrajna pravna praznina hrvatskog pravnog poretka. U skladu sa stavkom 1. toga članka, za određivanje osobnog imena, mjerodavno je pravo državljanstva. Ovdje valja napomenuti kako je Sud EU u svojoj praksi ustanovio kako primjena prava državljanstva na određivanje osobnog imena ne smije štetiti slobodnom kretanju građana EU-a. Stoga, kada je riječ o bipatridima koji imaju državljanstvo dviju država članica EU-a, primjena prava jednog od državljanstva mora biti u skladu s načelom zabrane diskriminacije.[59] Nadalje, prema stavku 2. toga članka ženik i nevjesta mogu odrediti prezime prema pravu države čiji je državljanin jedan od njih ili prema hrvatskom pravu ako jedan ima uobičajeno boravište u tuzemstvu pod uvjetom da se brak sklapa u Hrvatskoj. U pogledu imenovanja djeteta, sukladno stavku 3. istog članka, zakonski zastupnici mogu odrediti osobno ime djetetu prema pravu države čiji je državljanin jedan od njih ili prema hrvatskom pravu ako jedan ima uobičajeno boravište u tuzemstvu.

U pogledu osobnog statuta pravnih osoba i organizacija bez pravne osobnosti, tj. njihova osnivanja, djelovanja i prestanka, mjerodavno pravo je pravo države prema kojemu su one osnovane sukladno članku 19. ZMPP-a. To znači da je Hrvatska prihvatila teoriju osnivanja što je svakako u skladu s praksom Suda EU-a.[60]

3.2.2. Autonomna pravila za stvarni statut i pravo intelektualnog vlasništva

Stvarni statut i pravo intelektualnog vlasništva nisu uređeni nijednim europskim ili međunarodnim izvorom koji je na snazi u Republici Hrvatskoj, stoga ZMPP za ta pitanja donosi autonomna pravila.

Opće uređenje stvarnog statuta sadržano je u članku 20. ZMPP-a te je mjerodavno pravo države u kojoj se stvar nalazi, lex rei sitae. Ovakvo pravilo se zbog svoje općeprihvaćenosti naziva i načelom lex rei sitae,[61] a isto pravilo postojalo je i u ZRSZ-u.  I za stjecanje stvarnih prava na stvarima u provozu je pravilo jednako kao u ZRSZ-u pa je mjerodavno pravo odredišta, s obzirom na to da se smatra da s tim pravom postoji uža veza nego s pravom mjesta odaslanja.[62] I u pogledu stvarnih prava na prijevoznim sredstvima ZMPP u članku 23. ne odstupa od ZRSZ-a propisujući mjerodavnost prava države u kojoj se vodi registar u koji su ta prijevozna sredstva upisana. Novost postoji u pogledu tračnih prijevoznih sredstava za stvarna prava nad kojima je propisana mjerodavnost prava države u kojoj se nalazi sjedište uprave organizatora prijevoza.[63]

ZMPP u članku 21. prvi put donosi pravilo o promjeni statuta, tzv. conflit mobile. Ako stvar na kojemu je zasnovano stvarno pravo prispije u drugu državu, za stjecanje ili gubitak tog prava mjerodavno je pravo države prema čijemu pravu je ono stečeno. Ako na takvoj stvari stvarno pravo nije stečeno, za prestanak ili gubitak stvarnog prava u obzir se uzimaju i činjenice nastale u državi iz koje je stvar prispjela. Primjerice, ako je pravo vlasništva stečeno u jednoj državi dosjelošću posjedom koji je trajao deset godina, ono će se smatrati stečenim usprkos tomu što je u državi prispijeća nužan posjed od dvadeset godina. S druge strane, ako je stvar bila u posjedu u prvoj državi sedam godina te se nisu ostvarili uvjeti za stjecanje prava vlasništva, nakon prispijeća stvari u drugu državu, proteklih sedam godina uračunat će se u rok potreban za stjecanje prava vlasništva u drugoj državi te će stvar biti stečena nakon proteka dodatnih trinaest godina.

Za pravo intelektualnog vlasništva mjerodavno je pravo one države za koju se zaštita traži, tzv. lex loci protectionis prema članku 24. stavku 1. ZMPP-a. Ovakva odredba u skladu je s teritorijalnošću zaštite prava intelektualnog vlasništva. U drugom stavku istog članka je kao iznimka od pravila navedeno stjecanje prava intelektualnog vlasništva u pogledu predmeta zaštite nastalog u okviru radnog odnosa, za što je mjerodavno isto pravo koje je mjerodavno za njihov radni odnos.

3.2.3. Autonomna pravila za obiteljski statut

Većina obiteljskih odnosa uređena je autonomnim kolizijskim pravilima. Tu ubrajamo uvjete za sklapanje i valjanost kao i prestanak braka, izvanbračne zajednice, životnog partnerstva te osobne odnose unutar tih zajednica, utvrđivanje, osporavanje te priznanje majčinstva i očinstva kao i posvojenje.

U pogledu pretpostavki za sklapanje braka, ZMPP kao i ZRSZ predviđa primjenu prava državljanstva nupturijenata, a ako su ženik i nevjesta različitog državljanstva, distributivno se kumuliraju oba prava što znači da se na svakog nupturijenta primjenjuju pretpostavke njegova domovinskog prava.[64] Uz to, ZMPP propisuje posebnu klauzulu javnog poretka kako bi se još jednom upozorilo da do sklapanja braka ne može doći ako je ono protivno javnom poretku Republike Hrvatske. Na oblik braka koji se sklapa u Hrvatskoj primjenjuje se hrvatsko pravo, odnosno, u Hrvatskoj je moguće sklopiti samo građanski brak ili vjerski brak s građanskim učincima u skladu s člankom 13. Obiteljskog zakona[65].[66]

Prvi put ZMPP uređuje priznanje braka sklopljenog u inozemstvu. Brak sklopljen u inozemstvu priznaje se ako je sklopljen u skladu s pravom države gdje je sklopljen.[67] Stoga se i valjanost braka prosuđuje prema istom pravu.[68] Ako je riječ o istospolnom braku sklopljenom u inozemstvu, on se priznaje kao životno partnerstvo osoba istog spola, odnosno dolazi do supstitucije sa zajednicom najsličnijom braku koja postoji u hrvatskom pravnom poretku.[69]

Autonomnom odredbom se određuje i pravo mjerodavno za osobne odnose bračnih drugova, dok se za imovinske odnose upućuje na Uredbu o bračnoimovinskom režimu. U skladu s člankom 34. ZMPP-a za osobne odnose bračnih drugova mjerodavno je pravo države zajedničkog uobičajenog boravišta, podredno pravo države posljednjeg zajedničkog uobičajenog boravišta, podredno pravo zajedničkog državljanstva te naposljetku hrvatsko pravo. Riječ je o tzv. kaskadnom sustavu poveznica, stoga do određivanja prava prema sljedećoj poveznici dolazi tek ako se pravo ne može odrediti prema prethodnoj. U usporedbi sa ZRSZ-om najvažnija je izmjena ta što je primarna poveznica uobičajeno boravište, a tek supsidijarno dolazi do primjene prava državljanstva.

Što se tiče razvoda braka, ZMPP prvi put predviđa stranačku autonomiju kao poveznicu za određivanje mjerodavnog prava. Bračni drugovi mogu izabrati mjerodavno pravo, no taj izbor je ograničen na samo neka izričito nabrojana prava: pravo države zajedničkog uobičajenog boravišta, ili pravo države u kojoj su imali posljednje zajedničko uobičajeno boravište, ako jedan od njih još uvijek u toj državi ima uobičajeno boravište, ili pravo države čiji je državljanin barem jedan od njih ili hrvatsko pravo.[70] Oblik izbora također je uređen ZMPP-om, i to tako  da izbor mora biti određen sporazumom u pisanom obliku, i to do pokretanja postupka za razvod braka do kada se izbor mjerodavnog prava može i izmijeniti.[71] Ako  bračni drugovi ne izaberu mjerodavno pravo, ono se određuje primjenom jednog od prava koje bračni drugovi mogu izabrati, ali redoslijed primjene tih prava je točno određen kaskadnim sustavom poveznica.[72] Iako u Hrvatskoj nije na snazi europska Uredba Rim III (1259/2010) koja određuje mjerodavno pravo za razvod i zakonsku rastavu braka i koja je donesena u okviru poboljšane suradnje, hrvatske kolizijske odredbe u suštini se podudaraju s njezinim odredbama.

ZMPP prvi put donosi i kolizijska pravila za sklapanje i prestanak životnih zajednica različitih od braka. Tako je poveznica za zasnivanje i prestanak izvanbračne zajednice najuža veza, s obzirom na to da se odredba odnosi i na formalne i neformalne zajednice.[73] S druge strane, ako se formalno životno partnerstvo osoba istog spola sklapa u Hrvatskoj, za pretpostavke i postupak sklapanja te prestanak takvog partnerstva mjerodavno je hrvatsko pravo.[74] Za zasnivanje i prestanak neformalnog životnog partnerstva mjerodavno je ono pravo s kojim ono ima ili je imalo najužu vezu.[75] Na osobne odnose izvanbračnih drugova i životnih partnera se analogno primjenjuje članak 34. ZMPP-a koji se odnosi na bračne drugove.[76] Na njihove imovinske odnose, kao što je već navedeno, primjenjuju se europske uredbe.[77]

Pri  utvrđivanju, osporavanju te priznanju majčinstva i očinstva, propisane su alternativne poveznice. Jedno od mogućih mjerodavnih prava je pravo uobičajenog boravišta djeteta. Uz to, za utvrđivanje i osporavanje majčinstva i očinstva, u alternaciju se stavlja i pravo države djetetova državljanstva ili osobe čije se majčinstvo ili očinstvo utvrđuje, ali samo ako je to u najboljem interesu djeteta.[78] Za priznanje očinstva i majčinstva alternativno je mjerodavno i pravo državljanstva djeteta kao i osobe koja priznaje majčinstvo ili očinstvo te pravo u države u kojoj ta osoba ima uobičajeno boravište.[79]

Unutar adoptivnog statuta razlikuje se nekoliko kategorija vezivanja – pretpostavke zasnivanja posvojenja i prestanka posvojenja te učinci posvojenja. U pogledu adoptivnog statuta članak 43. ZMPP-a, kao i ZRSZ, predviđa primarnu primjenu prava državljanstva posvojenika i posvojitelja. Ako posvojenik i posvojitelj nemaju zajedničko državljanstvo, mjerodavna su prava obiju država njihova državljanstva za pretpostavke za zasnivanje i prestanak posvojenja.[80] Stoga i posvojitelj i posvojenik trebaju ispunjavati pretpostavke (imati pasivnu i aktivnu adoptivnu sposobnost) prema oba prava. Ako posvojitelji zajednički posvajaju, a nemaju isto državljanstvo, mjerodavno je, uz pravo državljanstva posvojenika, i pravo države njihova zajedničkog uobičajenog boravišta. Ako nemaju zajedničko uobičajeno boravište, mjerodavna su prava obiju država čiji su državljani, te pravo državljanstva posvojenika što zapravo znači kumulativnu primjenu triju prava.[81] Uz to je propisano pravilo kojim se želi postići konkretan materijalnopravni učinak – zaštita najboljeg interesa posvojenika.[82] Mjerodavno je hrvatsko pravo ako je primjena stranog prava protivna najboljem interesu posvojenika i ako posvojenik ili posvojitelji imaju očito usku vezu s Hrvatskom.[83]

Za učinke posvojenja, tj. pitanje je li posvojenje potpuno ili nepotpuno,[84] propisano je posebno kolizijsko pravilo koje upućuje samo na jedno mjerodavno pravo.[85] Kada to ne bi bio slučaj, učinci posvojenja bi ponekad trebali biti prosuđivani prema više mjerodavnih prava (do tri najviše) što bi moglo onemogućiti njihovo jednoznačno određivanje. U pogledu učinaka posvojenja, ZMPP predviđa mogućnost konverzije posvojenja iz nepotpunog u potpuno kakvo jedino i postoji u Hrvatskoj.[86] Kada je u državi podrijetla djeteta zasnovano nepotpuno posvojenje, tj. ono koje nema učinak prestanka postojećeg pravnog odnosa roditelj – dijete, posvojenje se može pretvoriti u posvojenje koje ima takav učinak, ako su pristanci osoba, ustanova i nadležnih tijela čiji je pristanak odnosno odobrenje potrebno za posvojenje bili dani ili se daju za potrebe tog posvojenja te ako je to posvojenje u najboljem interesu djeteta. Ta novost hrvatskog pravnog sustava propisana je prema uzoru na Hašku konvenciju o posvojenju iz 1993. koja u članku 27. omogućuje državama strankama pretvorbu iz nepotpunog u potpuno posvojenje.[87]

4. Nadležnost za sporove s međunarodnim obilježjem

Slično kao i u posebnom dijelu, ZMPP u nekim slučajevima za određivanje nadležnosti upućuje na važeće nadnacionalne izvore, a u nekima donosi autonomna pravila, ovisno o tome je li određivanje nadležnosti za određeni odnos unutar polja primjene tih izvora.

Tako u nasljednim postupcima i postupcima uzdržavanja[88] ZMPP samo deklarira primjenu europskih uredaba.[89] S druge strane, u nekim situacijama ZMPP proširuje polje primjene uredaba, dakle ne samo da deklarira njihovu primjenu,[90] već je i proširuje. Tako je ponajprije s Uredbom Bruxelles I bis koja se u pravilu primjenjuje na tuženike s prebivalištem u jednoj od država članica EU-a, no ZMPP primjenu te Uredbe proširuje i na tuženike s prebivalištem izvan EU-a.[91] ZMPP dakle širi personalno polje primjene Uredbe. ZMPP širi i personalno polje primjene Uredbe Bruxelles II bis u predmetima roditeljske odgovornosti kada dijete nema uobičajeno boravište u državi članici EU-a ni državi stranci Haške konvencije iz 1996.[92]

U još četiri slučaja ZMPP proširuje polje primjene uredaba, i to ratione materiae. Prvo, u pogledu Uredbe Bruxelles II bis koja se inače primjenjuje na određivanje nadležnosti u bračnim predmetima, a čiju primjenu ZMPP širi i na izvanbračne drugove i životne partnere.[93] Drugo, u pogledu Uredbe o bračnoimovinskom režimu čije polje primjene se širi i na izvanbračnu zajednicu.[94] Treće, u pogledu Uredbe o imovinskom režimu registriranih partnerstava čija primjena se širi i na neformalna životna partnerstva.[95] I posljednje, opća nadležnost određuje se sukladno Uredbi Bruxelles I bis i izvan njezina materijalnog polja primjene.[96] To znači da je opća nadležnost u svim privatnopravnim odnosima s međunarodnim obilježjem određena člankom 4. stavkom 1. Uredbe, a to je pred sudovima države prebivališta tuženika (forum rei).

Važno je napomenuti da u bračnim predmetima i predmetima roditeljske odgovornosti Uredba Bruxelles II bis prepušta državama članicama EU-a urediti pravila o supsidijarnoj nadležnosti koja će se primijeniti ako nijedan sud države članice nije nadležan prema pravilima Uredbe.[97] Hrvatski zakonodavac je tu priliku iskoristio te je propisao da supsidijarna nadležnost hrvatskih sudova postoji u bračnim predmetima ako jedan od bračnih drugova ima hrvatsko državljanstvo, a u predmetima roditeljske odgovornosti ako dijete ima hrvatsko državljanstvo.[98]

Autonomna pravila za određivanje nadležnosti postoje samo za neka pitanja osobnih stanja i obiteljskog prava, za izvanparnični postupak i privremene mjere, a postoji, prvi put, i pravilo o nužnoj nadležnosti. Nadležnost za osobna stanja propisana je člankom 47. ZMPP-a te postoji kada osoba o kojoj je riječ ima hrvatsko državljanstvo ili uobičajeno boravište u tuzemstvu. Za utvrđivanje ili osporavanje te priznanje majčinstva ili očinstva nadležnost je uređena člankom 51. ZMPP-a. Kao kriteriji nadležnosti u predmetima utvrđivanja i osporavanja majčinstva i očinstva predviđeni su uobičajeno boravište i državljanstvo, a u predmetima priznanja majčinstva i očinstva i mjesto rođenja djeteta. U predmetima posvojenja nadležnost hrvatskih centara za socijalnu skrb postoji kada posvojenik ili posvojitelj ima hrvatsko državljanstvo ili uobičajeno boravište u tuzemstvu.[99]

Nadležnost za izvanparnični postupak hrvatskog suda postoji ako osoba prema kojoj je podnesen zahtjev ili jedina osoba koja sudjeluje u postupku ima prebivalište ili uobičajeno boravište u Hrvatskoj.[100] Nadležnost za donošenje privremenih mjera hrvatski sudovi imaju u odnosu na osobe ili imovinu koja se nalazi u Hrvatskoj.[101] Prvi put je ZMPP-om propisana autonomna odredba o nužnoj nadležnosti (forum necessitatis). Ona služi ostvarivanju prava na pristup sudu, tj. onemogućuje uskratu suda/pravde (denial of justice) te je važna tekovina modernog međunarodnog privatnog prava. Tako je člankom 58. ZMPP-a propisano da ako se primjenom bilo kojeg propisa na snazi u Hrvatskoj ne može odrediti nadležnost u odnosu na tuženika koji ima prebivalište u državi koja nije članica EU-a, a postupak niti se može voditi u inozemstvu niti je to razumno očekivati, nadležan je hrvatski sud, ako je predmet postupka dovoljno povezan s Hrvatskom da bi bilo svrsishodno voditi ga u tuzemstvu.

Osnovne razlike u pogledu nadležnosti naspram ZRSZ-a su ukidanje odredbe o retorzivnoj nadležnosti,[102] smanjenje broja odredaba koje propisuju nadležnost hrvatskog suda kao isključivu (npr. u predmetima utvrđivanja i osporavanja majčinstva ili očinstva, posvojenja te proglašenja nestale osobe umrlom je prema ZRSZ-u postojala isključiva nadležnost[103]) te uvođenje uobičajenog boravišta uz smanjenje rasprostranjenosti prebivališta i državljanstva kao kriterija nadležnosti.

5. Pravila o postupku s međunarodnim obilježjem

ZMPP donosi i nekoliko pravila o postupku s međunarodnim obilježjem. Vjerojatno najvažnija pravila su ona o osiguranju troškova postupka. Njihov doseg je znatno sužen naspram pravila iz ZRSZ-a jer se odnose na tužitelje koji ne samo da nemaju hrvatsko državljanstvo ni prebivalište u tuzemstvu, već niti su državljani niti imaju prebivalište ili sjedište u državi članici EU ili Europskog gospodarskog prostora ili državi stranci međunarodnog ugovora koji određuje oslobođenje od osiguranja troškova postupka, a nemaju ni prebivalište ili sjedište u državi u kojoj se priznaju odluke o troškovima hrvatskih sudova.[104] Time je spriječeno kršenje međunarodnih obveza koje je Hrvatska preuzela, kao i kršenje zabrane diskriminacije na temelju državljanstva u skladu s pravom EU-a.[105] Isto kao i prema ZRSZ-u, tuženik postavlja zahtjev i to najkasnije na pripremnom ročištu, a u slučaju njegova neodržavanja, na prvom ročištu za glavnu raspravu.[106] Uz to, osiguranje se kao prema ZRSZ-u daje u novcu osim ako sud odobri drukčije.[107] ZMPP predviđa slične iznimke kao i ZRSZ u kojima tuženik nema pravo osiguranja troškova.[108] Također, ZMPP uređuje posljedicu nedavanja osiguranja u roku predviđenom odlukom suda – u tom slučaju će se smatrati da je tužba povučena.[109]

ZMPP sadrži i pravilo o dvostrukoj litispendenciji hrvatskog suda i suda države koja nije članica EU-a. Ta odredba se primjenjuje u situacijama koje nisu uređene europskim propisom. Naime, Uredba Bruxelles I bis je za sada jedina uredba koja uređuje postupanje suda države članice EU-a kada se postupak vodi i pred sudom treće države.[110] Odredbe ZMPP-a uređene su prema uzoru na pravila sadržana u toj Uredbi. Tako je propisano da ako je pred sudom države koja nije članica EU-a već pokrenut postupak o istom predmetu između istih stranaka, hrvatski sud prekinut će postupak, osim ako nije moguće očekivati da će strani sud u razumnom roku donijeti odluku podobnu za priznanje u Hrvatskoj.[111]

6. Priznanje i ovrha stranih sudskih odluka

Možda najmanje izmjena ZMPP donosi u području priznanja i ovrhe[112] stranih sudskih odluka. Najznačajnije izmjene u tom pogledu su ukidanje uzajamnosti kao pretpostavke priznanja i ovrhe stranih sudskih odluka te posebnih pretpostavki priznanja odluka o osobnom stanju fizičkih osoba koje su ovisile o državljanstvu osobe na koju se odluka odnosi.[113]

Odredba prema kojoj se strana sudska odluka izjednačuje s domaćom kada je prizna sud Republike Hrvatske ostala je neizmijenjena.[114] Također, kao i prema ZRSZ-u, stranom sudskom odlukom se smatra i nagodba sklopljena pred sudom kao i odluka drugog tijela koja se u državi u kojoj je donesena izjednačava sa sudskom odlukom.[115]

U pogledu pozitivnih i negativnih pretpostavki, ZMPP donosi neke novosti. Pozitivne pretpostavke, one koje dokazuje podnositelj zahtjeva, jednake su ZRSZ-u, a to su prema članku 67. ZMPP-a potvrde o pravomoćnosti i ovršnosti. U pogledu negativnih pretpostavki, čije postojanje utvrđuje ili sud ex officio ili stranka koja se protivi priznanju, ZMPP se većinom preklapa s pravilima ZRSZ-a. Najveća novost je ta što prema ZMPP-u uzajamnost nije pretpostavka za priznanje. S druge strane, povreda prava na sudjelovanje u postupku, povreda pravila o nadležnosti, res iudicata te protivnost javnom poretku i dalje čine zapreke priznanju i ovrsi stranih sudskih odluka. U pogledu klauzule javnog poretka, pravilo članka 71. ZMPP-a je spretnije redigirano, slično kao i u općim odredbama Zakona.[116] Pravilo o povredi prava na sudjelovanje je također bolje stilizirano. ZMPP u članku 68. kao zapreku priznanja ne propisuje, za razliku od ZRSZ-a, nepravilnosti u postupku, već povredu prava na sudjelovanje te ne propisuje primjerično kada se smatra da postoje nepravilnosti u postupku, odnosno povreda prava na sudjelovanje. U pogledu povrede pravila o nadležnosti kao zapreke priznanju i ovrsi razlike između dva zakona su značajnije. Ne samo da je razlog za nepriznanje povreda domaćih pravila o isključivoj nadležnosti hrvatskog suda već će se u skladu s člankom 69. ZMPP-a priznanje odbiti i kada je nadležnost stranog suda egzorbitantna ili utemeljena protivno pravilima o protektivnoj nadležnosti (u potrošačkim, radnim i sporovima iz ugovora o osiguranju) Uredbe Bruxelles I bis. Egzorbitantna nadležnost je nadležnost utemeljena na kriterijima koji se na međunarodnoj razini ne smatraju prihvatljivima jer ne postoji dovoljno uska veza između suda i predmeta spora.[117] U ZMPP-u ona je određena kao nadležnost stranog suda koja se temelji samo na „prisutnosti tuženika ili njegove imovine u državi suda, a ta prisutnost nije u neposrednoj vezi s predmetom postupka“. Što se tiče res iudicata, ZMPP u članku 70. kao zapreku priznanja predviđa ne samo postojanje domaće ili priznate strane odluke između istih stranaka u istom predmetu, već i postojanje strane odluke koja je podobna za priznanje u Hrvatskoj.

Nekoliko pravila o samom postupku priznanja stranih sudskih odluka sadržano je u članku 72. ZMPP-a, dok će se na sve ono što nije uređeno i dalje primjenjivati izvori koji se inače primjenjuju na izvanparnični postupak.[118] Tom odredbom propisana je mjesna nadležnost, rok za žalbu od 15 dana protiv rješenja o priznanju i ovrsi te mogućnost rješavanja pitanja priznanja i ovrhe prejudicijelno ako o tome već nije pravomoćno odlučeno, ali s učinkom samo u tom postupku. Sukladno stavku 1. toga članka mjesno je nadležan sud na čijem području stranka protiv koje se priznanje i ovrha traži ima prebivalište ili sud na čijem se području treba provesti ovrha. Ako nijedno od toga nije slučaj, mjesno je nadležan svaki stvarno nadležni sud. To je novost u ZMPP-u koja je dobrodošla jer se njome sprječavaju problemi koji mogu nastati u pogledu određivanja mjesne nadležnosti.

ZMPP i u tom području donosi pravilo kojim deklarira primjenu europskih i međunarodnih izvora. U članku 65. Zakona nabrojane su europske uredbe i mnogostrani međunarodni ugovori koji uređuju priznanje stranih sudskih odluka.[119] To znači da se pravila ZMPP-a o priznanju i ovrsi stranih sudskih odluka u pravilu primjenjuju na odluke država koje nisu članice EU-a te država s kojima Hrvatska nije sklopila međunarodni ugovor koji uređuje to pitanje.

7. Posebne te prijelazne i završne odredbe

Na samome kraju ZMPP donosi posebne te prijelazne i završne odredbe. Posebnim odredbama uređuju se ovlasti diplomatskih misija i konzularnih ureda Hrvatske u inozemstvu u člancima 75. do 77. ZMPP-a, i to: sklapanje braka hrvatskih državljana,[120] obavljanje poslova skrbništva za hrvatske državljane, sastavljanje javnih oporuka te ovjeravanje privatnih isprava hrvatskim državljanima.

Prijelaznim i završnim odredbama određeno je vremensko polje primjene Zakona. U članku 78. ZMPP-a propisana je njegova primjena na sve pravne odnose nastale i postupke pokrenute od 29. siječnja 2019. godine. Ovaj datum je izabran kako bi početak primjene koincidirao s danom početka primjene uredaba o bračnoimovinskom režimu i imovinskom režimu životnih partnerstava.[121] Time se, naravno ne utječe na vremensko polje primjene europskih uredaba te međunarodnih ugovora što ZMPP izričito potvrđuje. Naposljetku, člankom 80. određeno je da stupanjem na snagu ZMPP-a prestaje važiti ZRSZ.[122]

8. Zaključak

ZMPP je moderna i sveobuhvatna kodifikacija međunarodnog privatnog prava koja u skladu s komparativnim rješenjima te razvojem pravne teorije uređuje ovo pravno područje. Kada se uspoređuje sa ZRSZ-om, može se steći dojam da je riječ o reformskom pravnom izvoru. Ipak, takav stav moguć je samo na prvi pogled. Od početka primjene ZRSZ-a, Hrvatska ne samo da je postala državom članicom EU, već i strankom mnogih međunarodnih ugovora što je dosta suzilo polje primjene ZRSZ-a ukidajući neke njegove odredbe. Stoga se ZRSZ već određeni niz godina ni ne primjenjuje u cijelosti.

Ipak, usporedimo li ono što se i dalje primjenjivalo u ZRSZ-u s novim uređenjem koje pruža ZMPP, razlike nisu zanemarive. Što se tiče kolizijskih pravila i pravila o nadležnosti, najveći pomak je učinjen u vidu usvajanja poveznice uobičajeno boravište. U pogledu priznanja i ovrhe stranih sudskih odluka, najznačajnije promjene su brisanje uzajamnosti kao negativne pretpostavke te posebnih pretpostavki za odluke o osobnom stanju fizičkih osoba. Zaključno, ZMPP je bio dugo iščekivan zakon, ali strpljenje se isplatio s obzirom na to da on donosi kvalitetno uređenje međunarodnog privatnog prava.

 


[1] Narodne novine, br. 101/18.

[2] Narodne novine, br. 53/91, 88/01.

[3] Službeni list SFRJ, br. 43/82 i 72/82.

[4] Sajko, K. et al., Izvori hrvatskog i europskog međunarodnog privatnog prava, Informator, Zagreb, 2001., str. 255.-340.

[5] Akcijski plan 2013-2014 za provedbu strateških smjernica strategije razvoja pravosuđa, dostupno na https://pravosudje.gov.hr/UserDocsImages/dokumenti/AP%20Startegije%20razvoja%20pravosu%C4%91a.pdf, zadnji pristup 3. 1. 2019.

[6] Prijedlog Zakona o međunarodnom privatnom pravu, Nacrt, dostupno na https://vlada.gov.hr/UserDocsImages//Sjednice/2017/04%20travanj/33%20sjednica%20VRH//33%20-%208.pdf, zadnji pristup 3. 1. 2019.

[7] Više vidi Sajko, K., Međunarodno privatno pravo, Narodne novine, Zagreb, 2009., 5. izd., str. 94.

[8] Župan, M., Novi Zakon o međunarodnom privatnom pravu, Hrvatska pravna revija, br. 2., 2018., str. 11.

[9] Čl. 2. ZMPP-a.

[10] Čl. 7. ZMPP-a.

[11] Više u Varadi, T. et al., Međunarodno privatno pravo, Univerzitet u Beogradu – Pravni fakultet, Beograd, 2016., 15. izd., str. 197.

[12] Čl. 10. st. 1. ZMPP-a.

[13] Sajko, op. cit. u bilj. 7, str. 207.

[14] Čl. 10. st. 2. ZMPP-a.

[15] Čl. 3. st. 2. ZMPP-a.

[16] O pojmu efektivnog državljanstva vidi Sajko, op. cit. u bilj. 7, str. 123 – 124.

[17] Čl. 3. st. 3. i 4. ZMPP-a.

[18] Čl. 8. st. 1. ZMPP-a.

[19] Čl. 8. st. 3. i 4. ZMPP-a.

[20] Čl. 8. st. 5. ZMPP-a.

[21] Sikirić, H., Zakon o međunarodnom privatnom pravu, Tradicionalno XXXIII. savjetovanje – Aktualnosti Hrvatskog zakonodavstva i pravne prakse, Godišnjak 25., Organizator, Zagreb, 2018., str. 81.

[22] Članak 9. st. 2. ZMPP-a propisuje primjenu renvoi pri određivanju mjerodavnog prava za pravnu i poslovnu sposobnost fizičke osobe, proglašenje nestale osobe umrlom, osobno ime i pretpostavke za sklapanje braka. Zakon navodi i uzdržavanje, no mora biti riječ o pogrešci jer  se na uzdržavanje primjenjuje Haški protokol o uzdržavanju iz 2007. koji izričito zabranjuje renvoi. Vjerojatno je riječ o omašci te je umjesto uzdržavanja, tj. članka 45., trebao biti naveden članak 43., tj. posvojenje za koje je državljanstvo primarna poveznica.

[23] Sikirić, op. cit. u bilj. 21, str. 83.

[24] Geč-Korošec, M., Die Reform des slowenischen Internationalen Privatund Verfahrensrechts und seine Anpassung an das Recht der Europäischen Union, Rabels Zeitschrift fur Auslandisches und Internationales Privatrecht, vol. 66, 2002., str. 715, Kropholler, J., Internationales Privatrecht, Mohr Siebeck, Tübingen, 2006., 6. izd., str. 160, 162.

[25] Sajko, op. cit. u bilj. 7, str. 131. Istu odredbu sadrži i čl. 20. st. 1. t. a. švicarskog Federalnog zakona o međunarodnom privatnom pravu iz 1987., Savezni list (Bundesblatt), 1988 1776.

[26] Definiciju uobičajenog boravišta sličnu onoj kakvu sadrži ZMPP sadrže i neki komparativni propisi, npr. čl. 4. belgijskog Zakona o međunarodnom privatnom pravu iz 2004., Službeni list (Moniteur Belge, Belgisch Staatsblad) od 27. lipnja 2004., čl. 48. st. 7. bugarskog Zakona o međunarodnom privatnom pravu iz 2005., Službeni list (Daržaven Vestnik), br. 42 od 17. svibnja 2005., čl. 12. crnogorskog Zakona o međunarodnom privatnom pravu iz 2013., Službeni list, br. 1/2014.

[27] Presude Suda EU: C-393/18 PPU UD v XB od 17. listopada 2018., ECLI:EU:C:2018:835 , C-111/17 PPU OL protiv PQ od 8. lipnja 2017., ECLI:EU:C:2017:436, C-499/15 W i V protiv X od 15. veljače 2017., ECLI:EU:C:2017:118, C‑376/14 PPU C protiv M od 9. listopada 2014., ECLI:EU:C:2014:2268, C-497/10 PPU Barbara Mercredi protiv Richarda Chaffea of 22. prosinca 2010., ECLI:EU:C:2010:829, C-523/07 A od 2. travnja 2009., ECLI:EU:C:2009:225. te Kropholler, op. cit. u bilj. 24, str. 279., Dietmar Baetge, Habitual Residence u Jürgen Basedow et al., Max Planck Encyclopedia of European Private Law, Oxford University Press, Oxford, 2012., str. 813. – 814., Audit, B., d'Avout, L., Droit international privé, Economica, Pariz, 2013., 7. izd.,, str. 196. – 197., Kostić-Mandić, M., The New Private International Law Act of Montenegro, Yearbook of Private International Law, vol. 16., 2014.-2015., str. 434., Bouček, V., Uobičajeno boravište u hrvatskom međunarodnom privatnom pravu, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, br. 6, vol. 65, 2015., str. 885. – 914.

[28] Razlog tome je što za stjecanje uobičajenog boravišta, za razliku od prebivališta, nije potrebno očitovanje pravnorelevantne volje. Bouček, id., str. 909.

[29] Čl. 6. ZMPP-a.

[30] Čl. 15. švicarskog Federalnog zakona o međunarodnom privatnom pravu iz 1987.

[31] U državama koje su izmijenile ZRSZ nakon raspada Jugoslavije, tako čl. 2. slovenskog Zakona o međunarodnom privatnom pravu i postupku iz 1999., Službeni list (Uradni list), br. 56/1999, 45/2008, čl. 3. makedonskog Zakona o međunarodnom privatnom pravu iz 2007., Službeni glasnik (Služben vesnik), br. 87/2007, 156/2010., čl. 8. crnogorskog Zakona o međunarodnom privatnom pravu iz 2013. Također i čl. 19. belgijskog Zakona o međunarodnom privatnom pravu iz 2004.

[32] Symeonides, S. C., Codifying Choice of Law Around the World, Oxford University Press, New York, 2014., str. 192 – 193.

[33] Čl. 11. st. 2. ZMPP-a.

[34] Uredba (EZ) br. 593/2008 Europskog parlamenta i Vijeća od 17. lipnja 2008. o pravu koje se primjenjuje na ugovorne obveze (Rim I) (SL L 177, 4. 7. 2008.) Više u: Kunda, I., Defining Intenationally Mandatory Rules in European Private International Law of Contracts, Zeitschrift für Gemeinschaftsprivatrecht, br. 5, vol. 4, 2007., str. 210 – 222, Sanchez Lorenzo, S., Choice of Law and Overriding Mandatory Rules in International Contracts after Rome I, Yearbook of Private International Law, vol. 12, 2012., str. 67 – 91, Callies, G.-P., Rome Regulations Commentary, Wolters Kluwer, Alphen aan den Rijn, 2015., str. 242 – 261.

[35] O pravilima neposredne primjene općenito više u: Sikirić, H., Prisilna pravila, pravila neposredne primjene i mjerodavno materijalno pravo u međunarodnoj arbitraži, Pravo u gospodarstvu, br. 1, vol. 38, 1999., str. 83 – 110,

[36] Sajko, op. cit. u bilj. 7, str. 279 – 282.; Varadi et al., op. cit. u bilj. 11, str. 173 – 174.

[37] Detaljno u Bouček, V., Europsko međunarodno privatno pravo u eurointegracijskom procesu i harmonizacija hrvatskog međunarodnog privatnog prava, Vilim Bouček, Zagreb, 2009., str. 23 – 46.

[38] O strukturi kolizijskog pravila više u Sajko, op. cit. u bilj. 7, str. 87ff.

[39] Uredba (EZ) br. 864/2007 Europskog parlamenta i Vijeća od 11. srpnja 2007. o pravu koje se primjenjuje na izvanugovorne obveze (Rim II) (SL L 199, 31. 7. 2007.) 

[40] Čl. 25. st. 1. i čl. 26. st. 2. ZMPP-a.

[41] Čl. 25. st. 2. i čl. 26. st. 2. ZMPP-a.

[42] Čl. 1. st. 2. t. f. i g. Uredbe Rim II.

[43] Čl. 27. ZMPP-a. Haška konvencija o mjerodavnom pravu za prometne nezgode na cestama od 4. svibnja 1971., Narodne novine, Međunarodni ugovori, br. 4/94.

[44] Čl. 28. ZMPP-a. Haška konvencija o zakonu koji se primjenjuje u slučajevima odgovornosti proizvođača za svoje proizvode od 2. listopada 1973., Narodne novine, Međunarodni ugovori, br. 8/02.

[45] Čl. 28. st. 1. Uredbe Rim II: „Ova Uredba ne dovodi u pitanje primjenu međunarodnih konvencija kojih su u trenutku donošenja ove Uredbe jedna ili više država članica stranke, a koje utvrđuju pravila u slučaju sukoba zakona za izvanugovorne obveze.“

[46] Uredba (EU) br. 650/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 4. srpnja 2012. o nadležnosti, mjerodavnom pravu, priznavanju i izvršavanju odluka i prihvaćanju i izvršavanju javnih isprava u nasljednim stvarima i o uspostavi Europske potvrde o nasljeđivanju (SL L 201, 27. 7. 2012.).

[47] Čl. 30. ZMPP-a. Haška konvencija o sukobima zakona kod oblika oporučnih raspolaganja od 5. listopada 1961., Narodne novine, Međunarodni ugovori, br. 4/94.

[48] Čl. 15. ZMPP-a. Haška konvencija o nadležnosti, mjerodavnom pravu, priznanju, ovrsi i suradnji u odnosu na roditeljsku odgovornost i o mjerama za zaštitu djece od 19. listopada 1996., Narodne novine, Međunarodni ugovori, br. 5/09.

[49] Župan, op. cit. u bilj. 8, str. 5 – 6 navodi kako je ova odredba redundantna jer se čl. 44. ZMPP upućuje na istu Konvenciju za odnose roditelja i djece što obuhvaća i skrbništvo.

[50] U radu se pod pojam „osobni statut“ svrstavaju pravna i poslovna sposobnost, skrbništvo, osobno ime kao i proglašenje nestale fizičke osobe umrlom te osnivanje, djelovanje i prestanak pravne osobe što je u ZMPP-u označeno kao pravo mjerodavno za osobni status u poglavlju II. Više o osobnom statutu i statusu u Sajko, op. cit. u bilj. 7, str. 111 – 112.

[51] Čl. 35. ZMPP-a. Uredba Vijeća (EU) 2016/1103 od 24. lipnja 2016. o provedbi pojačane suradnje u području nadležnosti, mjerodavnog prava te priznavanja i izvršenja odluka u stvarima bračnoimovinskih režima (SL L 183, 8. 7. 2016.) (dalje: Uredba o bračnoimnovinskom režimu).

[52] Čl. 40. st. 2. ZMPP-a.

[53] Čl. 40. st. 3. ZMPP-a. Uredba Vijeća (EU) 2016/1104 od 24. lipnja 2016. o provedbi pojačane suradnje u području nadležnosti, mjerodavnog prava te priznavanja i izvršenja odluka u stvarima imovinskih posljedica registriranih partnerstava (SL L 183, 8. 7. 2016.) (dalje: Uredba o imovinskom režimu registriranih partnerstava).

[54] Čl. 44. ZMPP-a.

[55] Čl. 45. ZMPP-a. Haški protokol od 27. studenoga 2007. o pravu mjerodavnom za obveze uzdržavanja (SL L 331, 16. 12. 2009.).

[56] Čl. 40. st. 4. ZMPP-a.

[57] Npr. u kontekstu promjene talijanskog obiteljskog međunarodnog privatnog prava vidi Marc Fallon, La révision de loi italienne de droit international privé au regard du droit comparé et européen des conflits de lois, Rivista di diritto internazionale privato e processuale, br. 4, 2015., str. 729 – 743.

[58] Čl. 16. st. 3. ZMPP-a.

[59] Presuda Suda EU, C-148/02 Carlos Garcia Avello protiv Belgije od 2. listopada 2003., ECLI:EU:C:2003:539.

[60] Više u Bouček, V., Prekogranično preoblikovanje trgovačkog društva i sloboda poslovnog nastana u presudi Vale Europskog suda: a sada nešto (ne) sasvim drugo!?, Hrvatska pravna revija, br. 5, 2013., str. 60 – 67.

[61] Bouček, V., Opće odredbe stvarnog statuta - prinos tezama za Nacrt novog hrvatskog zakona o međunarodnom privatnom pravu, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, br. 1, vol. 53, 2003., str. 43ff.

[62] Čl. 22. ZMPP-a. Vidi i Bouček, id., str. 53.

[63] Čl. 23. st. 2. ZMPP-a.

[64] Čl. 31. st. 1. ZMPP-a.

[65] Narodne novine, br. 103/15.

[66] Čl. 31. st. 2. ZMPP-a.

[67] Čl. 32. st. 1. ZMPP-a.

[68] Čl. 33. ZMPP-a.

[69] Čl. 32. st. 2. ZMPP-a.

[70] Čl. 36. st. 1. ZMPP-a.

[71] Čl. 36. st. 2. ZMPP-a.

[72] Čl. 37. ZMPP-a.

[73] Čl. 38. ZMPP-a.

[74] Čl. 39. st. 1. ZMPP-a. U čl. 39. st. 2. ZMPP-a određeno je da se registrirana istospolna zajednica valjano sklopljena u inozemstvu prema pravu te države, priznaje u Hrvatskoj kao životno partnerstvo.

[75] Čl. 39. st. 3. ZMPP-a.

[76] Čl. 40. st. 1. ZMPP-a.

[77] Vidi supra bilj. 51 – 53 i prateći tekst.

[78] Čl. 41. ZMPP-a.

[79] Čl. 42. ZMPP-a.

[80] Čl. 43. st. 2. ZMPP-a.

[81] Čl. 43. st. 3. ZMPP-a.

[82] Tako Symeonides, op. cit. u bilj. 32, str. 266 u kontekstu drugih pravnih poredaka.

[83] Čl. 43. st. 6. ZMPP-a.

[84] Posvojenje je potpuno kada njime posvojenik raskida sve pravne veze s biološkom obitelji, a nepotpuno kada to nije slučaj. Patricia Orejudo Prieto de los Mozos u Basedow et al., Encyclopedia of Private International Law, Volume 1, Edward Edgar Publishing, Cheltenham, Northampton, 2017., str. 14.

[85] Prema čl. 43. st. 4. ZMPP-a mjerodavno je pravo zajedničkog državljanstva posvojenika i posvojitelja, podredno pravo države njihova zajedničkog uobičajenog boravišta, podredno hrvatsko pravo ako je jedan od njih hrvatski državljanin i na kraju, pravo državljanstva posvojenika.

[86] Čl. 197. st. 2. Obiteljskog zakona.

[87] Haška konvencija o zaštiti djece i suradnji u postupcima međudržavnog posvojenja iz 1993. godine, Narodne novine, Međunarodni ugovori, br. 5/13.

[88] Uredba Vijeća (EZ) br. 4/2009 od 18. prosinca 2008. o nadležnosti, mjerodavnom pravu, priznavanju i izvršenju sudskih odluka te suradnji u stvarima koje se odnose na obvezu uzdržavanja (SL L 7, 10. 1. 2009.; SL L 281, 23. 10. 2013.).

[89] Čl. 53. i 54. ZMPP-a.

[90] ZMPP u sljedećim odredbama deklarira primjenu uredaba navedenih u nastavku teksta: čl. 46. st. 1., čl. 48. st. 1., čl. 49. st. 1., čl. 50. st. 1.

[91] Čl. 46. st. 2. ZMPP-a. Uredba (EU) br. 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (preinačena) (SL L 351, 20. 12. 2012.).

[92] Čl. 50. st. 2. ZMPP-a. Uredba Vijeća (EZ) br. 2201/2003 od 27. studenoga 2003. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u bračnim sporovima i u stvarima povezanim s roditeljskom odgovornošću kojom se stavlja izvan snage Uredba (EZ) br. 1347/2000 (SL L 338, 23. 12. 2003.).

[93] Čl. 48. st. 3. ZMPP-a.

[94] Čl. 49. st. 2. ZMPP-a.

[95] Čl. 49. st. 4. ZMPP-a.

[96] Čl. 55. ZMPP-a.

[97] Čl. 7. st. 1. i čl. 14. Uredbe Bruxelles II bis.

[98] Čl. 48. st. 2. i čl. 50. st. 3. ZMPP-a.

[99] Čl. 52. ZMPP-a.

[100] Čl. 56. ZMPP-a.

[101] Čl. 57. st. 1. ZMPP-a.

[102] Čl. 48. ZRSZ-a: „Ako u stranoj državi postoji nadležnost stranog suda u sporovima protiv državljana Republike Hrvatske po kriterijima o nadležnosti kojih nema u odredbama o nadležnosti suda Republike Hrvatske, ti će kriteriji biti mjerodavni za postojanje nadležnosti suda Republike Hrvatske u sporovima u kojima je tuženik državljanin te strane države.”

[103] Čl. 64. st. 2., 74. st. 1. i 78. st. 1. ZRSZ-a.

[104] Čl. 61. st. 1. ZMPP-a.

[105] Presude Suda EU: C-122/96 Stephen Austin Saldanha i MTS Securities Corporation protiv Hiross Holding AG od 2. listopada 1997., ECLI:EU:C:1997:458, C-323/95 David Charles Hayes i Jeannette Karen Hayes protiv Kronenberger GmbH od 20. ožujka 1997., ECLI:EU:C:1997:169, C-43/95 Data Delecta Aktiebolag i Ronny Forsberg protiv MSL Dynamics Ltd. od 26. rujna 1996., ECLI:EU:C:1996:357.

[106] Čl. 61. st. 3. ZMPP-a.

[107] Čl. 61. st. 4. ZMPP-a.

[108] Čl. 62. ZMPP-a.

[109] Čl. 63. ZMPP-a.

[110] Čl. 33. i 34. Uredbe Bruxelles I bis.

[111] Čl. 60. ZMPP-a.

[112] ZMPP se ispravno koristi pojmom „ovrha“ u skladu s terminologijom hrvatskog građanskog prava za razliku od pojma „izvršenje“ koji je postojao u ZRSZ-u, a u hrvatskom pravnom sustavu je primjereniji u upravnom i kaznenom pravu.

[113] Vidi čl. 93. – 95. ZRSZ-a.

[114] Čl. 66. st. 1. ZMPP-a.

[115] Čl. 66. st. 2. i 3. ZMPP-a.

[116] Vidi supra 2. 1. 1. Odredbe s manjim odstupanjima od ZRSZ-a (odredbe o polju primjene Zakona, hijerarhiji izvora, popunjavanju pravnih praznina, nejedinstvenim pravnim porecima i javnom poretku).

[117] Sikirić, op. cit. u bilj. 7, str. 132.

[118] Dika, M., Knežević, G., Stojanović, S., Komentar Zakona o međunarodnom privatnom i procesnom pravu, Nomos, Beograd, 1991., str. 339, Bosnić, P., Hrvatsko međunarodno privatno i procesno pravo, Obrazloženje i komentar Zakona, Knjiga II., Pravni fakultet Sveučilišta u Splitu, Split, 2003., str. 94.

[119] Zakonodavac je propustio navesti Hašku konvenciju o posvojenju iz 1993. kao jedan od međunarodnih ugovora koji imaju prednost u primjeni u kontekstu priznanja stranih odluka. To, međutim, ne utječe na njezin položaj u hijerarhijskoj ljestvici pravnih izvora koji je garantiran i Ustavom Republike Hrvatske i čl. 2. ZMPP-a.

[120] Zakonodavac je propustio uvrstiti i mogućnost sklapanja životnog partnerstva u inozemstvu.

[121] Čl. 70. Uredbe o bračnoimovinskom režimu i Uredbe o imovinskom režimu registriranih partnerstava.

[122] O odnosu ZMPP-a i drugih, sektorskih propisa poput npr. Pomorskog zakonika i Zakona o obveznim i stvarnopravnim odnosima u zračnom prometu vidi Župan, op. cit. u bilj. 8, str. 10 – 11.


ožujak 2019.
Datum izdanja: 18. ožujak 2019.
Broj: 1
Uredništvo: Narodne novine d.d.
Ostali članci iz izdanja
Znanstveno-stručni časopis za pravnu praksu i teoriju
Opći uvjeti korištenja Zaštita privatnosti Copyright 2019. Narodne novine
NARODNE NOVINE D.D.
Savski gaj, XIII. put 6, 10020 Zagreb
OIB 64546066176