Unesite podatke!

Registracija

E-mail
Lozinka
Ponovi lozinku
Već imaš korisnički račun? Prijavi se
Odabrani tag -
Vrati se natrag

Razgovori
Razgovor s predsjednikom Vrhovnog suda RH - Đurom Sessom
Tin Matić
Glavni urednik Zakonitosti 14. siječanj 2019.
Sažetak
S predsjednikom Vrhovnog suda RH razgovarali smo o stanju u hrvatskom pravosuđu, što će donijeti revizija u parničnom postupku, očekuje li se ponovno reforma kaznenog postupka, što misli o kvaliteti rada odvjetnika u sudskim procesima i još mnogo toga. Više pročitajte u cijelom razgovoru.


Puni tekst

1. Možete li usporediti hrvatsko pravosuđe 1. 7. 2013. i danas? Je li stanje bolje, gore ili drukčije?

Mislim da se sudstvo u Republici Hrvatskoj prilikom ulaska u EU i danas ne može uspoređivati. Stanje je svakako bolje i svakako drukčije.

Najbolja ilustracija toj tvrdnji je činjenica da je na sudovima bilo 1,5 milijuna neriješenih  predmeta svih vrsta , a danas ih je manje od 380 000.

Osim toga, prosječno trajanje postupaka se skratilo na 135 dana, a kada se promatraju samo parnični ili kazneni predmeti kao najsloženiji i najzahtjevniji tada smo po dužini trajanja postupaka negdje u sredini ljestvice zemalja EU-a.

Ono što opterećuje sudove su malobrojni ali znakoviti postupci koji na svim sudskim instancama traju nerazumno dugo i koji su istovremeno u žiži javnosti, a u kojima javnost s pravom očekuje konačne odluke.

Problem s očekivanjima javnosti je u tome što je javnost već donijela presude, često prema osobnim simpatijama i antipatijama i ono što se očekuje je da sudovi donesu presude kakve su u javnosti već donesene.

2. Kako ocjenjujete proces europeizacije hrvatskoga prava?

Hrvatsko pravo ili bolje reći hrvatski pravni sustav je u velikoj mjeri na normativnoj razini usklađen s pravnom stečevinom EU-a i nema zakona koji u nekoliko posljednjih godina nije pretrpio izmjene zbog tog usklađenja.

Ono što je teži i dugotrajniji proces jest navikavanje svih pravnih praktičara da rješavanje pravnih problema promatraju kroz prizmu europskog prava.

To će biti dugotrajni proces s kojim su se suočile ili suočavaju brojne članice EU-a i tek će nove generacije da tako kažem „disati punim plućima“ europsku pravnu stečevinu.

3. Reforma procesnih propisa građanskog postupka? Što se predlaže, tko i zašto?

Građanski postupak u sadašnjoj fazi stao je na pola puta između tradicionalnog i modernog postupka  koji zahtijeva novo vrijeme i nove okolnosti što se temelje na sustavu osobne odgovornosti samih stranaka na ishod postupka.

Naime, izmjene bi trebale donijeti potpunu odgovornost stranaka za ishod radnji koje u postupku poduzimaju ili koje ne poduzimaju i gdje bi se u vrlo ranoj fazi postupka znalo koje dokaze sud mora izvesti i zašto ih izvodi s time da se takva arhitektura parničnog postupka primjenjuje na sve postupke u tijeku bez obzira na to kada su započeti.

To bi prisililo sudove da vode postupak k njegovu okončanju bez mogućnosti opstruiranja ma s koje strane ono dolazilo.

Trebalo bi i reformirati žalbeni postupak. Mislim da treba ukinuti mogućnost da sudovi paze na neke povrede po službenoj dužnosti, osim ako je pravo teško povrijeđeno, a trebalo bi i suziti registar apsolutno bitnih povreda postupaka samo na one koje po svojoj biti predstavljaju povredu prava na pošteno suđenje. Tu uključujem i famoznu povredu nerazumljivosti odluke, jer se ona može  arbitrarno primijeniti  od strane viših sudova i vrlo često sud drugog stupnja mogao bi sam naći lijek za takvu povredu.

4.  Koja je uloga Vrhovnog suda kao jamca jedinstvenosti pravnog poretka unutar navedene reforme?

Uloga Vrhovnog suda RH definirana je Ustavom. Vrhovni sud je najviši sud u Republici Hrvatskoj i ima dužnost ujednačavati sudsku praksu.

To je jedina uloga Vrhovnog suda koju bi on morao moći ostvarivati kada bi mu to zakonski procesni okvir dopustio.

No, to nije tako jer u kaznenoj grani sudovanja Vrhovni sud nastupa kao žalbeni sud, a u građanskoj grani sudovanja liberalan i nekonzistentan sustav pristupa Vrhovnom sudu postavlja sud u poziciju da rješava konkretan spor tako da se ne bavi budućnošću već prošlošću.

Vrhovni sud treba staviti u poziciju u kojoj će on u relativno malom broju predmeta koji svojom važnošću prelaze okvire važnosti za same stranke, donositi pravne stavove koji će u budućnosti stvarati stabilnu sudsku praksu.

Samo tako se može povećati pravna sigurnost građana i drugih pravnih subjekata.

5. Što će biti s revizijom u parničnom postupku?

To je teško reći jer se prijedlog Građanskog odjela Vrhovnog suda RH i trenutačni prijedlog Ministarstva pravosuđa razlikuju.

Naime, Vrhovni sud se zalaže za reviziju po dopuštenju, tako da bi sud uzimao u razmatranje samo one revizije u kojima se iznose osnovani  argumenti koji su važni za jedinstvenu primjenu zakona i ujednačavanje sudske prakse.

Time bi takve revizije i odluke suda imale opće značenje, kao što sam rekao, bile bi okrenute budućnosti.

Aktualni prijedlog, pledira za mješoviti pristup gdje bi se u  nekim vrstama postupaka dopustio pristup Vrhovnom sudu bez ograničenja.

Pri tome se zaboravlja da koncept koji zastupa Vrhovni sud ne pravi razliku među postupcima i time niti među  strankama. Svi su u istom položaju i svaki pa i najbeznačajniji predmet ako u sebi krije pitanje koje će neki pravni prijepor riješiti za budućnost, može tražiti intervenciju Vrhovnog suda i da se Vrhovni sud neće oglušiti na takav zahtjev. To tim prije što bi se revizija mogla tražiti ako je u nekom postupku zakon grubo prekršen, ako postoji različita praksa sudova drugog stupnja ili samog Vrhovnog suda ili ako neko pitanje još nije riješeno ali postoje svi razlozi važnosti da Vrhovni sud etablira sudsku praksu.

Iskreno se nadam da će svi zainteresirani konačno razumjeti važnost i opću korisnost ovog koncepta.

6. Što se očekuje od Visokog kaznenog suda?

Očekuje se da se konačno oformi i da počne s radom. To čekamo već deset godina. No, zakonske promjene koje su napravljene u pravcu konačnog početka njegova rada nisu dosljedne jer je Visoki kazneni sud postavljen samo kao žalbeni sud u odnosu na županijske sudove. Vrhovni sud je predlagao da Visoki kazneni sud treba biti drugostupanjski za sve prvostupanjske odluke u Republici Hrvatskoj, dakle i u odnosu na sve odluke općinskih sudova. Samo u takvom sustavu Vrhovni sud može ujednačavati sudsku praksu pomoću izvanrednih pravnih lijekova. Vjerujem da će se to konačno shvatiti. No, do tada Visoki kazneni sud treba početi s radom barem u ovom opsegu kako je sada postavljen.

7. Očekuje li se ponovo reforma kaznenog postupka?

O tome se priča, ali ne vidim nekih konkretnih aktivnosti. Novi zakon treba jer je mnoštvo dosadašnjih promjena od kaznenog postupka stvorilo hibrid koji troši skupo gorivo kada ne bi trebalo, a na važnim dionicama vozi duže nego što bi trebao. S novim zakonom ne treba brzati. Treba napraviti sustavnu analizu, odlučiti o konceptu te kojim pravcem i kako ići. Svakako nisam da se s tim brza. Osim toga, ne treba nekritički prihvaćati strana rješenja ako ona ne mogu kod nas dati rezultat. Jednako tako, ne treba previše izmišljati nego dobra strana rješenja treba prilagoditi našoj pravnoj kulturi.  Ako treba analizirati i raditi na novom konceptu dvije-tri godine, onda neka bude tako. Protiv sam brzih reformi i još bržih izmjena i dopuna zakona. Treba slušati praktičare, a najvažnije mi se čini da onda novi zakon treba ostaviti nekoliko godina da se primjenjuje.

8. Nakon relativno dugog vremena djelovanja kako ocjenjujete rad Pravosudne akademije?

Tu sam možda u sukobu interesa jer sam po funkciji na čelu Pravosudne akademije.

Sve u svemu smatram da je Pravosudna akademija opravdala svoje postojanje i da je omogućila mnogim sucima i državnim odvjetnicima da se dodatno obrazuju u mnogim granama prava i da su kreirani programi koji su bili aktualni i koji su bili potpora sucima i državnim odvjetnicima u svakodnevnom radu.

To znači da je Programsko vijeće koje čine pravni praktičari potpomognuti teorijom kreirali prave programe i da su ih provodili sposobni i motivirani predavači. To govore  i ocjene koje su polaznici davali predavačima.

Drugi segment djelatnosti Akademije tzv. Škola za suce. Ona je također uspjela jer  kolege koji su prošli školu i koji su imenovani na razne sudove rade dobro, rade predano i ponašaju se onako kako bi se suci i državni odvjetnici trebali ponašati u sudu i izvan suda. Ja barem ne znam za suprotne primjere.

9. Mijenja se sustav pripreme za polaganje pravosudnog ispita, ukida se obveza priprema. Smatrate li to dobrim potezom ili ne?

Priprema za polaganje pravosudnog ispita je jedan dugotrajan višemjesečni napor, vrlo stresan kojem svaki kandidat prilazi na različit način i svatko ima različite načine spremanja za ispit.

Pripreme za polaganje kao obveza po mom sudu nisu nužne jer, na kraju krajeva, samostalno učenje daje najbolje i sigurne rezultate osobito ako se ima dovoljno vremena.

Nekad mi se čini da su priprema samo alibi za kandidate, ali tako zgusnuti programi predavanja po čitave dane ne mogu dati željene rezultate.

Puno je važnije da vježbenici imaju prilike učiti i dok rade, da im se mentori i principali mogu posvetiti i da mogu „osjetiti“ funkcioniranje pravosudnog sustava iznutra. Možda bi bilo puno korisnije produžiti vježbenički staž na dvije godine do stjecanja uvjeta za polaganje ispita.

10. Je li pravosuđe uistinu neovisno?

Nije i ne treba biti, ali jedan njegov dio, a to je sudstvo jest i mora biti. Ustavno i zakonsko uređenje sudbene vlasti stvorilo je sve preduvjete da sudstvo bude neovisno i za to postoje najviši europski standardi vanjske i unutarnje neovisnosti.

Važno je da suci znaju i da shvate da sva ta jamstva ne postoje zbog njih i njihove komocije već zbog stranaka i njihovih prava. Građani bi također morali znati da ustavna i zakonska jamstva postoje zbog njihovih prava i nadam se da bi se javnost usprotivila kada bi se ta jamstva pokušala ugroziti, ili sam možda naivan i tražim previše od javnosti.

Ako je tome tako, dolazimo do individualne neovisnosti svakog sudca ili sudskog vijeća. Tu smo na terenu integriteta sudaca  i oni bi morali znati da se svakom nedopuštenom pritisku moraju oduprijeti ako i kada netko od njih taži da odstupe od zakona. Odupiranjem ne može za njih biti štetnih posljedica jer ih štiti Ustav i zakoni.

Uvjeren sam da suci tako postupaju, ali ih stalno u tome valja ohrabrivati, a neutemeljeni i  zločesti napadi na suce kada donose konkretne odluke sigurno ne pomažu jačanju neovisnosti sudstva i sudaca.

11. Kako ocjenjujete osposobljenost sudaca, što mislite o kvaliteti rada odvjetnika u sudskim procesima?

Svaki sudac mora raditi na svom osposobljavanju iz dana u dan. Tu nema spavanja na lovorikama jer je svaki novi dan novi izazov i suočavanje s novim problemima.

Statistički podaci govore da je postotak odluka koje se vraćaju nižim sudovima iz godine u godinu manji, a ocjene koje suci dobivaju na temelju vrlo objektivnih kriterija u pravilu su najviše.

Dakle, u kvantitativnom i kvalitativnom smislu rad sudaca je dobar. To ne bi bilo moguće ako i odvjetnici ne doprinose toj kvaliteti.

12. Alternativni način rješavanja sporova, arbitraža i mirenje, jesu li zaživjeli, koji su njihovi učinci?

To su dva različita koncepta s različitim učincima. Institucionalizirana arbitraža ima svoju tradiciju, svoju vrijednost i svoje mjesto, osobito u komercijalnim sporovima.

S druge strane, naš sustav bombardiran je mantrom mirenja koje ne daje učinke jer čitav pravni sustav nije kreiran da podržava mirenje i dugo neće niti biti.

Mirenje pred miriteljima u sudu ili izvan suda po mojemu mišljenju je gubitak vremena  i energije s obzirom na skromne učinke koje pokazuje. Mirenje bi trebalo poticati u sporovima gdje je više od pravne i činjenične  složenosti složen odnos između stranaka koje će vrlo vjerojatno i nakon dovršetka spora ostati u nekom odnosu kao što su to  primjerice obiteljski sporovi ili sporovi oko susjedskih prava ili određeni trgovački sporovi.   Puno bi bilo bolje koristiti se i promicati korištenje procesnim instrumentima što nam pružaju postupovna pravila preko instituta sudske nagodbe, samo sucima treba dati dovoljno vremena da se tome posvete i postignute nagodbe valja motivacijski vrednovati.

Pogotovo nesretnim rješenjem, kontraproduktivnim sa stanovišta brzine postupka i uloge državnog suda, smatram prijedloge da se stranke mogu miriti i u fazi žalbenog postupka.

13. Početkom studenog predsjedali ste međunarodnom skupu u Zagrebu, o čemu je bila riječ?

U sklopu predsjedanja Vijećem Europe u Zagrebu je održan redovni sastanak Savjetodavnog vijeća europskih sudaca – Consultative Council of Europan Judges – CCJE, službenog tijela Vijeća Europe koje čine po jedan sudac iz svake zemlje članice.

Prošle i ove godine predsjedam tim tijelom.

Osnovni zadatak tog tijela je donositi mišljenja o raznim temama koji se tiču sudstva kojima se stvaraju standardi Vijeća Europe iz oblasti prije svega neovisnosti sudstva u širem smislu. Drugi zadataka je davati konkretna mišljenja o stanju neovisnosti sudbene vlasti u pojedinim zemljama članicama, sada npr. o stanju u Republici Srbiji, a treći je sačiniti izvješće o rizicima za sudbenu vlast u Europi.

Ove godine radilo se i doneseno je Mišljenje broj 21 o borbi sudaca protiv korupcije u sudstvu.

Sva mišljenja mogu se naći na www.cccje.org.

Tagovi:

ožujak 2019.
Datum izdanja: 18. ožujak 2019.
Broj: 1
Uredništvo: Narodne novine d.d.
Ostali članci iz izdanja
Znanstveno-stručni časopis za pravnu praksu i teoriju
Opći uvjeti korištenja Zaštita privatnosti Copyright 2019. Narodne novine
NARODNE NOVINE D.D.
Savski gaj, XIII. put 6, 10020 Zagreb
OIB 64546066176